U jesenskoj šetnji Vodnjanom zapazit ćete imena trgova i ulica, a pred vašim očima nizat će se vama mahom nepoznata prezimena Smareglia, Dalla Zonca, Cecon, Biasoletto… Iza svakog od njih krije se priča prepuna zanimljivih detalja koju natpisi i spomenici mogu samo ukratko ispričati. Kako bi šetnja Vodnjanom bila nezaboravno iskustvo susreta s poznatim stanovnicima koji su oplemenili njegovu povijest, prepuštamo riječ nekima od njih kako bi vam ispričali svoju životnu priču i sami objasnili čime su zadužili ovaj grad.
Erminio Vojvoda – postolarski virtuoz iz trgovačke ulice
Znam da vam se naša glavna ulica sada čini pomalo pustom i da vas možda čudi njezin naziv Trgovačka jer ne vidite puno trgovina, no uz moju pomoć lako ćete je doživjeti drugačije. Moje je ime Erminio Albino Vojvoda i nekada su moji alati i njihovi zvukovi bili samo jedan od “instrumenata” koji su stvarali nevjerojatno dinamičnu melodiju u ulici u kojoj je nekad radilo preko stotinu postolara!
Trgovačka ulica je vrvjela životom i brojnim obrtničkim radnjama zahvaljujući vremenu srednjeg vijeka kad je Vodnjan postao vrlo važno mjesto za sve rukotvorce, a posebice za postolare. Moji kolege i ja bili smo jako traženi, a ja sam bio najtraženiji! Vodnjanci kažu da sam bio vodeća figura dizajna obuće u Istri i okolici 20. stoljeća, a ako vam kažem da su crteži moje ženske i muške obuće dospjeli do europskih časopisa i klijenata onda ćete znati da sam itekako uspio i izvan granica svog rodnog Vodnjana. U izradi obuće jako mi je bilo važno da budem originalan, za mene je postolarstvo predstavljalo umjetnost!
Ako poželite saznati kako je izgledala moja radionica, to je moguće, ali uz prethodnu najavu. Mene tamo više nema, ali u Ekomuzeju Istrian de Dignan na obližnjem Narodnom trgu, pronaći ćete sve što je činilo moj život – alate, kalupe, nacrte, obuću, moje slike i plakete, pa i europske časopise koje sam vam spominjao. Zadovoljan sam načinom na koji me moji Vodnjanci pamte pružajući priliku posjetitelju poput vas da me upozna i, barem na tren, oživi..
Pietro Marchesi – industrijalac zbog kojeg je u Vodnjanu zasvijetlila prva žarulja u Istri
Današnji Zagrebački trg u Vodnjanu 15. studenoga 1889. godine bio je mjesto prave čarolije. Toga su se hladnog dana znatiželjni Vodnjanci okupili kako bi doživjeli povijesni trenutak u kojem će zasvijetliti prva električna žarulja u Istri i to zahvaljujući meni!
Moje ime je Pietro Marchesi, bio sam uspješni industrijalac, pionir mehaničkih proizvodnih strojeva i umjetnik. Vodnjanci pamte sve velike stvari koje sam za njih, a i za sebe, naravno, napravio. Izgradio sam malu električnu centralu na području San Lorenzo (Sv. Lovro) i platio troškove dovođenja struje na najvažnija mjesta u povijesnoj jezgri Vodnjana, u kuće i domove.
Doduše, kako bismo izbjegli preopterećenje neko je vrijeme bilo dopušteno imati samo jednu žarulju od 25W koja je najčešće svijetlila u kuhinji, ali i to se brzo promijenilo. Za plaćanje “struje” svaka je kuća imala plavu knjižicu u koju je moja tvrtka upisivala potrošnju i iznos koji treba platiti.
No, tu nisam stao. Mehaničkim strojevima za proizvodnju opremio sam svoje mlinove, uljare, pecaru, tvornicu octa i tjestenine. Uveo sam prve strojeve za vršidbu i mljevenje žitarica na parni pogon te tijesak za masline, a sve njih, zahvaljujući meni, pokretala je električna energija.
Kad nisam radio, volio sam slikati, pejzaže, marine, portrete i oltarne pale. Ne morate ni sumnjati da sam se i u tome iskazao pa ću vam s ponosom prišapnuti da sam baš ja izradio scenografiju za operu Nozze istriane koju je, inspiriran Vodnjanom, napisao moj prijatelj Antonio Smareglia.
Msgr. Giuseppe del Ton – svestrani istarski svećenik i suradnik čak šestorice papa
Kad stanete pred veličanstvenu baziliku posvećenu sv. Blažu i najveću istarsku župnu crkvu u kojoj se čuvaju vodnjanske mumije i sakralno blago, skrenite pogled ulijevo. Čekam vas u obliku 2,5 metarskog spomenika podignutog zaslugom dugovječnog vodnjanskog župnika Marijana Jelenića.
Moje ime je Giuseppe del Ton. Svoj sam životni put završio u Vatikanu, no svijet sam ugledao Vodnjanu kojem danas puno značim. Bio sam svećenik, po mnogočemu poseban. Vjerujem da će vas zadiviti činjenica da sam bio suradnik čak šestorice papa i da sam kao stručnjak za klasične jezike Državnog tajništva Svete stolice kontrolirao sve važnije službene latinske isprave od 1932. – 1978. godine.
Osim što sam predavao na Papinskom lateranskom sveučilištu i institutu Augustineum, Papa Pavao VI imenovao me apostolskim protonotarom s pravom prebivališta u Vatikanu. Do kraja života pripadao sam Porečko-pulskoj biskupiji u kojoj sam i postao svećenik.
Znajte i to da sam pisao pjesme na latinskom i grčkom, prevodio tekstove crkvenih otaca, a tko zna, možda se negdje jednom pronađe moj igrokaz o porečkom mučeniku sv. Mauru koji se zametnuo još u rukopisu.
Venerio Trevisan – tkalac i tapetar koji je oslikavao vodnjanske crkve
Potječem iz tkalačke obitelji pa nije nimalo neobično što sam postao vješti tkalac i tapetar. Moje je ime Venerio Trevisan, a Vodnjan me pamti po onome u čemu sam najviše uživao – po slikanju.
Imao sam sreće da se u naš Vodnjan doselio veronski slikar Gaetano Gressler kako bi oslikao novu župnu crkvu. Nakon dovoljno sati poduke, odvažio sam se na prvi slikarski posao, popravak oštećene pale na oltaru crkve sv. Ane. Priznajem, imao sam malu tremu, no ona se uskoro izgubila jer sam sljedećih 40 godina izradio mnogobrojne sakralne slike za različite naručitelje u Istri. Naravno, najveći broj mojih djela nalazi se u brojnim crkvama Vodnjanštine, a sva sam pažljivo potpisivao.
Bartolomeo Biasoletto – ljekarnik, botaničar i osnivač tršćanskog botaničkog vrta
Moje je ime Bartolomeo Biasoletto, pronaći ćete ga na jednoj od vodnjanskih ulica. Kao rođeni Vodnjanac, odmalena sam se zaljubio u čarobni svijet biljaka pa me Vodnjan pamti kao ljekarnika, botaničara i prirodoslovca.
Svoj zanimljivi put započeo sam kao ljekarnik u Vodnjanu i Rijeci, no kad sam preuzeo tršćansku ljekarnu Orso Nero krenuo sam u prirodoslovna istraživanja koja su me dovela do moje najveće ljubavi – botanike.
Istraživao sam, putovao, surađivao sa znamenitim imenima, objavljivao u časopisima, čak sam bio i vodič saskom kralju prilikom njegovih posjeta Jadranu. Također, inicirao sam utemeljenje farmaceutskog društva u Trstu i osnovao tršćanski botanički vrt – sjetite me se ako tamo navratite.
Ne čudi stoga da sam na kraju postao članom nekoliko akademija! Puno snage potrošio sam na borbu protiv kolere, no ona me ipak nadjačala i donijela veliku tugu jer mi je oduzela suprugu i dijete.
Autorica teksta: Silvija Jacić
Naslovna fotografija: Loris Zupanc
