Priča o odresku koji odleži tri tjedna kao mikro primjer kakav turizam Hrvatska treba

Priča o odresku koji odleži tri tjedna, zapravo je mikro primjer kako treba izgledati naš turizam – fokusiran na kvalitetu i autentičnost. Otkrio sam mjesto koje je mikro primjer kako se treba raditi u turizmu i kako se povezuje plava i zelena Hrvatska. Zapravo trebalo bi biti vrlo jednostavno jer sve imamo samo treba sve i povezati, no nikada nismo jer uvijek postoje sitni ili krupni interesi. Ovo je tema o kojoj sam pisao za Večernjakovu blogosferu u kolovozu 2018. godine i danas je primjenjiv i aktualan post…. Pa krenimo ispričati ponovno ovu turističku priču.

Priča o odresku koji odleži tri tjedna, zapravo je mikro primjer kako treba izgledati naš turizam – fokusiran na kvalitetu i autentičnost.

Otkrio sam mjesto koje je mikro primjer kako se treba raditi u turizmu i kako se povezuje plava i zelena Hrvatska. Zapravo trebalo bi biti vrlo jednostavno jer sve imamo samo sve treba povezati, no nikada nije jer postoje sitni ili krupni interesi. Još tijekom manifestacije Istria Walk and Wine otkrio sam jednu konobu koja je na mene ostavila vrlo jak dojam. Naime ta konoba primjer je kako bi trebao funkcionirati naš turizam. 

Radi se obiteljskom poslu koji traje dva desetljeća u kojem je sin ostao na svom imanju uz oca i nastavio tradiciju obitelji ovaj puta primjer je iz ugostiteljstva i naravno turizma. Konoba se nalazi u malenom mjestu u unutrašnjosti Istre za koje bi zapravo rijetko čuli da nije nje. A danas zbog Pjera svi znaju za Kremenje kraj Momjana.

Što privlači goste u ovu konobu? Jasno kako bi gastro blogeri sada vjerujte našli puno razloga jer hrana koju ovdje spravljaju spada u vrh svega što sam ikad probao. Ja nisam gastro bloger, ali prije nego nastavim turističku priču moram ispričati i priču o odresku zbog kojeg mnogi dolaze baš ovdje. Naime ne bih to pisao da opet nije primjer kako se treba raditi. Dakle vlasnik otac Pjero je lovac i dobro zna što je meso, kako se radi divljač i što je kvalitetna namirnica. Pa tako njegov odrezak juneći prolazi trotjedni proces prije nego završi na vašem tanjuru. Mene je oduševila činjenica što moj odrezak, ali i sve ostalo meso nabavljaju kod lokalnih proizvođača i to je nulta faza zbog koje će se jedna konoba naći u mom blogu. 

Ostale tri faze su čuvanje mesa u posebnim prostorijama pa zatim u bunaru jer je temperatura kažu ovi poznavatelji gastronomije baš kakva treba potom u pacu od ulja i začina i na kraju nakon tri tjedna meso pred vašim očima ide na otvorenu vatru u konobi. Okus je nevjerojatan, dojam potpun, a meso meko da ga pogledom režete. Omboletto s tartufima ili šparogama još je jedna delicija kod Pjera o kojoj svi pričaju. A tek pašteta od šparoga i peke sve su to razlozi zašto svi znaju za ovu konobu.

Uz to će vam servirati poseban krumpir koji je opet od lokalnog poljoprivrednika što je za mene najvažnije u tom krumpiru, tartufi, gljive i salate sve autohtono i domaće, ukusno i zdravo – kao kod kuće.  Nakon dva ručka ovdje prišao sam vlasnicima te ih pitao kako uspijevaju. Zanimalo me jer mi stalno govore kako se ne može, teško je i gotovo nemoguće.

– Naša sezona zapravo počinje u rujnu sezonom bijelih tartufa i ljeti zapravo i nismo toliko puni kao u rujnu ili kad je sezona šparoga, a sezona nam traje deset mjeseci, pojašnjava mi Kijo Jelovac sin vlasnika koji je i konobar i kuhar i slastičar u konobi. Pojasnio mi je kako nije lako, ali uspije sve namirnice nabaviti u okruženju Istre te kako iako bi puno veća zarada bila da uzimaju meso na veliko od stranih dobavljača iz uvoza ipak ne odustaju od domaćeg mesa jer jednostavno ne bi dobili tu kvalitetu. 

Po rajčicu i povrće također odlaze u lokalna polja i krug nabavke zatvaraju u Istri. Drže se originalnih receptura imaju domaće i ručno rađene tjestenine, naravno domaće maslinovo ulje i vino i to je uistinu sve ono što turist očekuje od restorana. Ovdje je sve na svome mjesto i zato su oni mikro primjer kako treba slagati stvari u našem turizmu. 

Takve turističke priče trebamo pričati turistima i ovakve primjere država treba poticati. Njih ali i sve one koji njih snabdijevaju. Uljare, vinare, poljoprivrednike i stočare jer ako njih zanemarite neće biti ni ovakvih ugostitelja niti ovakvih restorana, a onda možemo turiste usmjeriti u svjetske lance brze hrane i izgubili smo sve ono zbog čega zapravo i dolaze – autentičnost, zdravu i ukusnu gastronomsku ponudu, vrhunska maslinova ulja i vrhunska vina. 

Zanimljivo kako je Kijo sa samo 18 godina napravio svoju prvu autorsku i slavnu čokoladnu tortu, a još poznatiji je po svojoj torti od bijele čokolade s tartufima o kojoj svi pričaju, a sve zapravo počiva na tradiciji, marljivom radu oca pa danas i sina koje ćete uvijek obojicu zateći u konobi.

Na moj upit zašto ne otvore još koju konobu samo su se nasmijali i rekli kako onda ništa ne bi stigli i nema tog posla ako nisi prisutan i uz svakog svog gosta. I potvrđujem kako su baš oni pravi ambasadori našeg turizma. Uvijek nasmijani sa svakim gostom odmah nekako uspostave onaj odnos u kojem se kod njih osjećaš kao kod kuće i kada tome dodaš vrhunsku hranu od lokalnih namirnica jasno je kako se u ovu konobu svi vraćaju. I ja ću sigurno. 

I jesam svake godine od tada barem jednom odnosno kada me put nanese u Istru.

Ovo je pravi primjer kakav turizam mora biti – kvalitetan i autentičan. S druge strane, upravo je jedan od najvećih propusta našeg turizma što nismo povezali plavu i zelenu Hrvatsku tj. turizam s poljoprivredom.

Naša tradicija, povijest, kultura i način života, autentičnost i raznolikost moraju biti naši glavni turistički proizvodi. 

Pjero i Kijo su odličan primjer kako turizam mora funkcionirati, a dokaz tome je činjenica kako rade cijelu godinu, i to deset mjesec punim kapacitetom, a kada god dođete u posjet nikada niste sami u konobi. Oni su pravi ambasadori hrvatskog turizma i smjer kako trebamo razvijati naš turizam.