Davno, 2017., stajali smo na rubu jedne zapuštene šume u Omišlju, na otoku Krku. Šume koja je više nalikovala deponiji otpada nego mjestu života. Plastika, gume, medicinski otpad, ostaci nečijeg zaboravljenog jučer – sve je to ležalo pod zemljom i granama koje su šutjele godinama & godinama. Gledali smo u to i nismo mogli vjerovati koliko je malo dovoljno da priroda izgubi glas. Da je se brutalno zgazi, uništi, obezvrijedi. I koliko čovjek mora nisko pasti da joj to učini. Onda smo samo – zasukali rukave.
Bez filozofije. Bez dugih planova. Bez “trebalo bi”. Krenuli smo čistiti, krčiti, vući, nositi. Sedam kubika smeća. Sedam. Kubika. Smeća. Općina Omišalj i Ponikve poslali su kamion da sve to odvuče i tada smo prvi put vidjeli kako jedna šuma, polako, ali stvarno, počinje disati. Kad više nismo imali što izvući iz zemlje, krenuli smo joj vraćati ono što joj je oduzeto – život.
U Šumici su počele nicati kućice. Polygoni. Ljuljačke. Mala knjižnica. Primitivna skloništa za igru i maštu. Sadržaji koji nisu imali cilj samo zabaviti, nego probuditi. I djecu. I odrasle. I sve one koji su putem zaboravili što znači stati, usporiti i pustiti da šuma priča.
Od zapuštene šume do živog prostora koji diše punim plućima
Danas? Danas je Šumica mjesto gdje se rađaju nove ljubavi. Mjesto gdje ljudi dođu udahnuti predah, ispustiti brige, prepustiti se jednostavnosti. Mjesto gdje klinci trče slobodni, a odrasli se barem na jednu minutu sjete da i oni imaju dijete u sebi.
Otvorena je 24 sata. Javna. Za svakoga. Logo nam je pred koju godinu donirao argentinski dizajner – jer, valjda, takve priče pređu granice brže nego što to shvatimo. Danas, svaki put kad prođemo kroz nju vidimo sve ono što smo nekad izvukli van – i ono što smo usadili unutra.
Šumica nije projekt. Nije park. Nije “još jedna ideja”. Šumica je dokaz da, kad ljudi odluče napraviti nešto dobro, priroda to osjeti prva. A onda to osjeti i sve oko nje.
I tako, od 2017., stoji tamo. Živa. Prkosna. Naša.
