Turistički vodiči: Kako sam otkrila posao svojih snova?

Bilo je to 2013. godine kada sam dobila prvi posao u struci – turizmu. Bilo je to radno mjesto u prodaji i marketingu jednog hotela u Podgariću čije okruženje krasi umjetno jezero i predivna priroda podno Moslavačke gore. Oduvijek je svima dobro znano turističko izletište u Moslavini, još iz doba Tita, u kojem se nalazi famozni ili, kako za koga, kontroverzni Džamonjin „Spomenik revoluciji naroda Moslavine“. Ovdje se nalazi i danas zapuštena,  ali dobro poznata motocross staza na kojoj su se godinama održavala prvenstva Jugoslavije, Hrvatske, pa čak i Europe. U ona vremena bilo je to turističko odredište koje su posjećivale na tisuće ljudi iz cijele Hrvatske sa svrhom uživanja u ovom adrenalinskom sportu u srcu Moslavačke gore. Sjećaju se moji, a i mnogi tuđi roditelji, kakva je to bila uživancija, a sjećam se i ja kada sam sa roditeljima pješačila nekoliko kilometara do motela i staze jer nisi mogao parkirati bliže zbog velike posjećenosti.  Danas puni parking pokraj hotela možeš vidjeti rijetko, no vratimo se mi temi ovog članka.

O kako sam bila sretna te 2013. zbog prvog „pravog“ posla u struci, no ushićenje nije bilo dugog vijeka. Unatoč svim mojim nastojanjima i marketinškim naporima u svrhu povećanja prodaje te iskustvu, početni entuzijazam ubrzo nestaje. Mjesec po mjesec ostadoh ja bez tri plaće pa sam se odlučila zahvaliti na „pruženoj prilici“ i prijaviti se na HZZ. Mislim si, „dobro, ako ništa drugo, skupila sam bar sedam mjeseci rada u struci“.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Kako nikada nije smrknulo da nije svanulo, radila sam nekoliko godina sve i svašta, da bi jednog dana u svibnju 2016. dobila poziv od drugog poslodavca. On je odlučio unajmiti hotel u srcu Moslavine te u nedostatku uvjeta za kategoriju hotela otvoriti prenoćište  i uz „svečano“ otvorenje, pozvati sve da posjete ugostiteljski i smještajni objekt koji je nekoliko godina bio prepušten zaboravu. Oduševljena što je mene odlučio zaposliti na mjesto komercijaliste, rekoh to je to, imam drugu priliku stvoriti novi tržišno prepoznatljiv turistički proizvod i vratiti Podgariću stari sjaj jer čovjek je, kaže, odlučan uspjeti u svom naumu. Krenula ja odmah žestoko, počela sa pisanjem strategije razvoja, prodajnim i marketinškim aktivnostima. Mislim si „koje bi dodatne sadržaje mogli ponuditi gostima“ i tu dolazi ideja „Planinarenje za laike“. Naime Moslavačka gora, zbog svoje biološke, geološke i povijesne baštine poput „Garić-grada“,  2011. godine dobiva status regionalnog parka prirode. Ujedno je raj za planinare koji su nam često dolazili na ručak. Uvijek sam se divila kako oni odlučno kroče i uživaju u moslavačkim šumama, a kako su njihovi izleti samo za članove te imaju određene obaveze u svom planinarskom društvu, razmišljala sam kako planinarenje približiti laiku koji nema vremena biti aktivan u udruzi. Počevši od sebe, sinulo mi je kako bi bilo idealno organizirati izlet za one koji nikad nisu bili na planinarenju i ne usude se u takvu avanturu upustiti sami bez vodiča. Nazvala sam planinarskog vodiča u lokalnom društvu i rekla mu za ideju. Čovjek je naravno prihvatio voditi nas i tako je sve krenulo. Ubrzo smo kao prenoćište oglasili prvi datum izleta „Planinarenja za laike“ koji je okupio čak 45 ljudi, a osim laika došli su nam i pravi planinari, što je za mene bio totalni uspjeh. Izlet je uključivao četverosatno planinarenje uz vodiča i ručak i to sve po promotivnoj cijeni.

Bilo je super, no nažalost poslodavcu nedovoljno jer se nije nikad bavio turizmom pa unatoč mom objašnjavanju, nije shvatio poantu, stoga rekoh, ova ponuda će pričekati bolje dane. Uz daljnje napore, zajednički jezik nismo pronašli. Čak niti kada nam je došla delegacija turističkih novinara koji su bili oduševljeni potencijalom ovog mjesta, no početni entuzijazam i priliku za odličnu promociju uništila je hladna sala koja, unatoč mom inzistiranju da sve mora biti na nivou, nije dobila toplinu radijatora. Ajde, prođe crvenjenje pred smrznutom direktoricom županijske turističke zajednice koja je sve to omogućila. Međutim, duh budućeg turističkog vodiča nije se predavao. Idemo dalje. Stiže Martinje, treba organizirati Martinjsku večeru uz svirku i velečasnog. Ajmo, marketing, organizacija, krenule rezervacije, skupila se lijepa grupa, a onda večer prije Martinjske proslave hladan tuš – moj poslodavac je naručio striptizetu. Pa rekoh „velečasni i striptizeta, tko je tu lud“, ali „veži konja gdje gazda kaže“ pa kako bude. Naravno da je odjeknulo kao atomska u Hirošimi. Hrpa negativnih komentara, meni postavljana pitanja „kako si to mogla dopustiti“, a ja još u šoku i nevjerici. Kažem si: „Što sad, pričekaj da ti istekne ugovor i nazad u najveću firmu. Samo si htjela raditi u struci i to ono što voliš, a i nije baš da ti obiteljska situacija dozvoljava ići raditi na more“. Što je tu je, uskoro se vraćam privremenim poslovima za preživljavanje, pa ću ispočetka. Novi početak donio je i priliku za usavršavanje. Ako ništa drugo, tijekom ovog radnog iskustva shvatila sam da zapravo imam jako puno potencijala biti turistički vodič i kreirati izlete, a koliko sam vidjela i čula, gostima se svidjela moja komunikativnost i ljubaznost. Prvo završavam seminar za voditelja poslovnice turističke agencije, a nakon toga upisujem seminar za turističkog vodiča i stječem licencu za svoju, Bjelovarsko-bilogorsku županiju. Naravno da sam kroz ovaj seminar, unatoč završenom fakultetu i diplomi Turističkog menadžmenta, naučila još više o operativno-tehničkim poslovima i agencije i vodiča, a kako sam po prirodi jako kreativna osoba, pali mi se lampica i dolazi ideja o otvaranju turističke agencije koja bi bila destinacijska menadžment kompanija za Moslavinu, Bilogoru i Papuk. To je to, želim dovoditi goste u svoj kraj, svoju županiju, no odmah prva prepreka. Otkud kapital? Vratit ćemo mu se kasnije….

Padneš pa ustaneš i dolazi 2018. Ponovno poziv iz Podgarića da dođem raditi kao voditelj prenoćišta, ovaj put za ozbiljnog igrača koji je postao i vlasnik. Nećkam se, ali ipak prihvaćam, treća sreća pa kud puklo da puklo, idemo razvijati turizam u Moslavini. Kad ono opet ista stvar. Pojavljuju se zanimljivosti poput bečkog odreska od divljači, jedne male grijalice za salu od 150 ljudi itd. Rekoh „Vesna, sad bi bilo dosta, vrijeme je da realiziraš svoju ideju.

I tako je krenulo. Sve se nekako u životu posloži. Naime, neposredno, prije mog trećeg pokušaja rada u Podgariću, opuštam se na dočeku Nove 2018. godine s čašicom rakije (dvije, pet…) gdje počinje neka sasvim drugačija neočekivana priča.

Susrećem kolegicu koja je inače iz malog moslavačkog sela Hercegovac, no godinama živi u Zadru. Znamo se jako dugo, obje smo išle u hotelijersku u Bjelovar, no nju je život odveo na more gdje je studirala i ispekla svoj dio kolača rada u turizmu. Priča mi kako se odlučila preseliti u Zagreb i otvoriti turističku agenciju specijaliziranu za aktivni odmor na ruralnim područjima Hrvatske. Na to joj pričam o svojoj ideji agencije koja bi bila DMK za Moslavinu, Bilogoru i Papuk.  Pričam joj koliko potencijala ima ovaj naš kraj i koliko sam puno zanimljivih turističkih priča otkrila u našoj županiji, a sve to radeći u, za mene (ne)sretnom Podgariću. Priča se nastavlja, jer pustolovine tek počinju…

Kako ne želim da odustanete od čitanja mog bloga, a to će se dogoditi ukoliko ima previše teksta, ovdje ćemo napraviti pauzu.  U sljedećem nastavku saznat ćete kako se dalje odvijala moja luda avantura otkrivanja posla iz snova i nastajanja imena Mons Claudius Guide.  U međuvremenu vas pozivam da posjetite Moslavinu, Bilogoru ili Papuk.

- Oglas -

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.