Želiš češće vidjeti naše priče?
Odaberite Turističke priče kao svoj izvor na
Povodom godišnjice oslobođenja Sušaka, danas dijela grada Rijeke, Hrvatski kulturni dom na Sušaku organizirao je stručno vođenje naziva “Šetnja Sušakom po sredini stoljeća”.
Vodič je bio Theodor de Canziani, a mjesto susreta ozbiljnog broja zainteresiranih bio je spomenik u Parku heroja na Trsatu.
Šetnja je počela kod Spomen-kosturnice palih boraca NOR-a u Parku heroja obzirom da se ove godine obilježava njegova stogodišnjica. Kao umjetničko djelo memorijalnih obilježja u javnom prostoru grada Rijeke, ovaj spomenik upisan je u Registar kulturnih dobara RH, na Listu zaštićenih kulturnih dobara, i nedavno je obnovljen.
Sjećanje na žrtve antifašističke borbe
Podignut je u znak sjećanja na žrtve antifašističke borbe, a u kosturnici su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca u vremenu od 1941. do 1945. te neidentificiranih 400 osloboditelja Rijeke, Sušaka i Trsata. Spomenik simbolizira razvijenu zastavu, a projektirali su ga ugledni arhitekti Zdenko Kolacio i Zdenko Sila.
Poštujući žrtve NOB-a, autori su dodatno uklesali stihove Ivana Gorana Kovačića iz pjesme “Naša sloboda“: “Puži slobodo, ne treba da letiš / Nek tvoje kosti pokrivaju krpe, / Al jednom iznad naše mrtve hrpe, / Životom ćeš se smrti da osvetiš”.
Još se vide “rane” na zgradama
Nastavili smo prema Sušačkoj gimnaziji stubama Švalbe-Vida, poznatim i kao Gimnazijske stube, kako bi stigli do Gundulićeve ulice gdje su i danas vdljiva oštećenja iz rata. De Canziani se dotakao najmračnijih dijelova povijesti, ali nas je podsjetio i kako nam u zadnje vrijeme opet “oružje zvecka sa svih strana”.
On godinama održava šetnje Rijekom namijenjene građanima ne bi li svoj grad upoznali i valorizirali na pravi način, time ga i još više zavoljeli.
Nada se da će neki od sudionika možda dio tih znanja prenijeti budućim posjetiteljima Rijeke, pokazati im specifičnosti grada s kojima prije nisu bili upoznati. Okupljene je potom odveo prema Sušačkoj gimnaziji izgrađenoj 1896. godine.
Podijeljeni grad
Povijest Rijeke i Sušaka u godinama oko Drugog svjetskog rata priča je o dva susjedna grada koja su bila razdvojena granicom, prošla kroz strahote rata i na kraju se spojila u jedan.
Do 1941. postojala su “Dva grada – Dvije države” koje je razdvajala Rječina. Rijeka (zapadna strana) pripadala je fašističkoj Italiji, a grad je gospodarski stagnirao jer je bio odsječen od svog zaleđa.
Sušak (istočna strana) potpao je pod Kraljevinu Jugoslaviju i ubrzano je rastao, gradio luku, hotele i školu (današnji HKD), postajući centar oko kojeg se okupljalo hrvatstvo u tom kraju. Ljudi su teško prelazili granicu, a gradovi su funkcionirali odvojeno, često u napetosti.
Administrativno spajanje
Drugi svjetski rat donosi fašističku okupaciju – Sušak okupiraju Talijani, a Rijeka je i dalje talijanska. Riječani i Sušačani pružaju otpor fašizmu. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, vlast preuzimaju Nijemci i to je vrijeme velikog bombardiranja i stradanja. Sušak je oslobođen 21. travnja 1945.
Pariškim mirovnim ugovorom 1947. Rijeka i službeno postaje dio Hrvatske unutar tadašnje Jugoslavije. Rijeka i Sušak se 1948. godine administrativno spajaju u jedan, jedinstveni grad – Rijeku.
Veliki dio talijanskog stanovništva odlazi, a u grad dolaze ljudi iz drugih krajeva Hrvatske i Jugoslavije. Grad se obnavlja, luka se ponovno pokreće, a Rijeka postaje najveća luka nove države.
Podsjetnik na ratna razaranja
Šetnja je završila u Gundulićevoj ulici koja i danas nosi vidljive rane Drugog svjetskog rata. Na pročeljima pojedinih zgrada još su zamjetna oštećenja nastala uslijed bombardiranja i uličnih sukoba, posebno u završnim fazama rata.
Mnoga oštećenja nisu sanirana i tako su postala svojevrsni “spomenik” na ratna razaranja te podsjetnik na fašistički i nacistički teror.
Kako je u jednom trenutku rekao vodič Theodor de Canziani, i ulice, i trgovi, i parkovi – sve je kroz godine mijenjalo nazive, no sva su ta mjesta i dalje tamo gdje su bila kroz povijest.
