Povodom godišnjice oslobođenja Sušaka, danas dijela grada Rijeke, Hrvatski kulturni dom na Sušaku organizirao je stručno vođenje naziva “Šetnja Sušakom po sredini stoljeća”.
Vodič je bio Theodor de Canziani, a mjesto susreta ozbiljnog broja zainteresiranih bio je spomenik u Parku heroja na Trsatu.
Šetnja je počela kod Spomen-kosturnice palih boraca NOR-a u Parku heroja obzirom da se ove godine obilježava njegova stogodišnjica. Kao umjetničko djelo memorijalnih obilježja u javnom prostoru grada Rijeke, ovaj spomenik upisan je u Registar kulturnih dobara RH, na Listu zaštićenih kulturnih dobara, i nedavno je obnovljen.
Sjećanje na žrtve antifašističke borbe
Podignut je u znak sjećanja na žrtve antifašističke borbe, a u kosturnici su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca u vremenu od 1941. do 1945. te neidentificiranih 400 osloboditelja Rijeke, Sušaka i Trsata. Spomenik simbolizira razvijenu zastavu, a projektirali su ga ugledni arhitekti Zdenko Kolacio i Zdenko Sila.
Poštujući žrtve NOB-a, autori su dodatno uklesali stihove Ivana Gorana Kovačića iz pjesme “Naša sloboda“: “Puži slobodo, ne treba da letiš / Nek tvoje kosti pokrivaju krpe, / Al jednom iznad naše mrtve hrpe, / Životom ćeš se smrti da osvetiš”.
Još se vide “rane” na zgradama
Nastavili smo prema Sušačkoj gimnaziji stubama Švalbe-Vida, poznatim i kao Gimnazijske stube, kako bi stigli do Gundulićeve ulice gdje su i danas vdljiva oštećenja iz rata. De Canziani se dotakao najmračnijih dijelova povijesti, ali nas je podsjetio i kako nam u zadnje vrijeme opet “oružje zvecka sa svih strana”.
On godinama održava šetnje Rijekom namijenjene građanima ne bi li svoj grad upoznali i valorizirali na pravi način, time ga i još više zavoljeli.
Nada se da će neki od sudionika možda dio tih znanja prenijeti budućim posjetiteljima Rijeke, pokazati im specifičnosti grada s kojima prije nisu bili upoznati. Okupljene je potom odveo prema Sušačkoj gimnaziji izgrađenoj 1896. godine.
Podijeljeni grad
Povijest Rijeke i Sušaka u godinama oko Drugog svjetskog rata priča je o dva susjedna grada koja su bila razdvojena granicom, prošla kroz strahote rata i na kraju se spojila u jedan.
Do 1941. postojala su “Dva grada – Dvije države” koje je razdvajala Rječina. Rijeka (zapadna strana) pripadala je fašističkoj Italiji, a grad je gospodarski stagnirao jer je bio odsječen od svog zaleđa.
Sušak (istočna strana) potpao je pod Kraljevinu Jugoslaviju i ubrzano je rastao, gradio luku, hotele i školu (današnji HKD), postajući centar oko kojeg se okupljalo hrvatstvo u tom kraju. Ljudi su teško prelazili granicu, a gradovi su funkcionirali odvojeno, često u napetosti.
Administrativno spajanje
Drugi svjetski rat donosi fašističku okupaciju – Sušak okupiraju Talijani, a Rijeka je i dalje talijanska. Riječani i Sušačani pružaju otpor fašizmu. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, vlast preuzimaju Nijemci i to je vrijeme velikog bombardiranja i stradanja. Sušak je oslobođen 21. travnja 1945.
Pariškim mirovnim ugovorom 1947. Rijeka i službeno postaje dio Hrvatske unutar tadašnje Jugoslavije. Rijeka i Sušak se 1948. godine administrativno spajaju u jedan, jedinstveni grad – Rijeku.
Veliki dio talijanskog stanovništva odlazi, a u grad dolaze ljudi iz drugih krajeva Hrvatske i Jugoslavije. Grad se obnavlja, luka se ponovno pokreće, a Rijeka postaje najveća luka nove države.
Podsjetnik na ratna razaranja
Šetnja je završila u Gundulićevoj ulici koja i danas nosi vidljive rane Drugog svjetskog rata. Na pročeljima pojedinih zgrada još su zamjetna oštećenja nastala uslijed bombardiranja i uličnih sukoba, posebno u završnim fazama rata.
Mnoga oštećenja nisu sanirana i tako su postala svojevrsni “spomenik” na ratna razaranja te podsjetnik na fašistički i nacistički teror.
Kako je u jednom trenutku rekao vodič Theodor de Canziani, i ulice, i trgovi, i parkovi – sve je kroz godine mijenjalo nazive, no sva su ta mjesta i dalje tamo gdje su bila kroz povijest.
