Staklo iz Burnuma prema kontekstu nalaza datira se uglavnom u prvu polovicu 1. st. a potječe iz svih važnijih radioničkih središta onoga doba, iz sjeverne Italije (Akvileje), sirijsko-palestinskog kruga (Sidona) i galsko-rajnskog područja
Staklo je prvi umjetno stvoren materijal. Napravljen je taljenjem smjese kvarcnoga pijeska, sode ili potaše i vapna, kojoj su dodani metalni oksidi radi dobivanja različitih boja (bakreni za crvenu i zelenu; željezni za zelenu, manganov za ljubičastu i purpurnocrvenu, kobaltov za tamnoplavu).
Izum stakla veže se za prostor Fenicije i Egipta, a okvirno je datiran na kraj 3. i početak 2. tisućljeća prije Krista. Najranije tehnike izrade staklenih predmeta (tehnika pješčane jezgre i tehnika lijevanja i prešanja u kalup) činile su proces proizvodnje sporim i teškim, a izrađene predmete skupocjenim. Tek je izum lule za puhanje u 1. st. pr. Kr. omogućio lakšu i bržu proizvodnju različitih vrsta staklenih proizvoda, koji od tada primjenu nalaze u svakodnevnom ž33ivotu. U 1. st. i dalje su korištene sve tehnike izrade stakla, no krajem toga stoljeća izrada puhanog stakla u potpunosti će zamijeniti izradu posuđa u kalupu.
Usporedno s tim širom rimskog svijeta – u Rimu, Pompejima i Akvileji u Italiji i u provincijama Galiji, Germaniji, Panoniji i Dalmaciji – nastaju nova središta staklarstva. Moguće je da su nakon rimskih osvajanja nekadašnjih helenističkih kraljevstava staklari s Istoka migrirali na Zapad, gdje su osnivali staklarske radionice. Iako su te radionice baštinile helenističku tradiciju, vrlo brzo će ju nadmašiti zahvaljujući novim i inovativnim tehnikama izrade stakla, koje su, između ostalog, omogućile proizvodnju jeftinijih staklenih proizvoda.
Staklo iz Burnuma
Brojni stakleni materijal s lokaliteta Burnum tipološki i funkcionalno može se podijeliti u više vrsta. Stolno posuđe (zdjelice, boce, vrčevi, čaše, skifosi) služilo je za pohranu i konzumiranje jela i pića, drugu skupinu čine stakleni predmeti korišteni u kozmetičke svrhe (balzamariji, zdjelice, plitice), a treću nakit (perle).
Stakleni materijal iz Burnuma prema kontekstu nalaza datira se uglavnom u prvu polovicu 1. stoljeća. Potječe iz svih važnijih radioničkih središta onoga doba, iz sjeverne Italije (Akvileje), sirijsko-palestinskog kruga (Sidona) i galsko-rajnskog područja.
Najbrojniji su nalazi monokromnih ili mozaičnih rebrastih zdjelica izrađenih u kalupu. Rebraste zdjelice, koje se pojavljuju još u doba Republike, proizvodile su se u sirijsko-palestinskim i rimsko-italskim radionicama. Posebno su zanimljive zdjelice izrađene od mozaična stakla, izrađene od spojenih ulomaka višebojnog stakla, čime su oblikovani različiti predmeti, poput spirala, koncentričnih krugova i zvijezda ili pak razlivenih uzoraka koji imitiraju mramor.
Nalazi mozaičnog stakla prevladavaju u zapadnim dijelovima Carstva. Iz mode izlaze u 2. polovici 1. st. kada ih potiskuju monokromne rebraste zdjelice. Drugu skupinu rebrastih zdjelica čine tzv. Zarte Rippenschalen, odnosno zdjelice s apliciranim nitima izrađene puhanjem. One su proizvedene u staklarskim radionicama na Zapadu, a u Burnum su vjerojatno uvezene iz Akvileje u sjevernoj Italiji.
Veliki majstori rimskog doba
Posebno se izdvaja malobrojna skupina luksuznih reljefnih šalica izrađenih puhanjem u reljefno ukrašeni kalup koje potpisuju majstori Ennion i Aristeas. Ennion je jedan od najpoznatijih majstora staklara, vjerojatno iz Sidona.
Staklene čaše – Aristej i Enion
Perle spadaju među najstarije predmete oblikovane od stakla. Mogu se nositi na različite načine i imaju različite funkcije, od kojih je jedna uvijek ukrasna. Ogrlice od perli nošene su oko vrata, ruku i gležnjeva. Korištene su i kao ukras za kosu i odjeću, a vrlo često i kao ukras na metalnim dekorativnim predmetima. Neke perle imale su simboličnu i apotropejsku vrijednost. Upravo zbog toga izrađene su od stakla, materijala kojemu se pripisuju čarobne moći.
Iako se perle prije svega vezuju za ženski nakit, mundus muliebris, nalazimo ih i u dječjim grobovima. Naime, perle su služile i kao amuleti, tj. štitile su djecu za života, ali isto tako i nakon smrti. Njihova prisutnost u rimskim vojnim logorima pokazuje da su ih koristili i rimski vojnici, kao ukrase ili kao amulete.
Izvor fotografija: Nacionalni park Krka
