Ne pričaju priče samo ljudi. Neke pričaju i čarape, jedne dječje čarape. Malene, crvenkaste. Nekad čiste. Danas napokon blatne kakve i vole biti.
Godinama zatočene u tenisicama. U mraku. Bez zraka. Bez slobode. Svaki dan ista ruta. Asfalt. Beton. Parking. Trgovina. Škola. Auto. Kuća. Sve do jednog dana kada su napokon rekle “Brate, dosta mi je više svega!”.
Skinule su okove modernog svijeta i pobjegle. Ravno u šumetinu. Tamo gdje nema pločnika. Tamo gdje nema nikoga. Tamo gdje lišće šušti pod nogama, gdje blato nije prljavština nego medalja za hrabrost. Medalja za “Ja to mogu. Ja to hoću.”.
Gazile su kroz lokve. Penjale se po stijenama i drveću. Provlačile kroz granje. Upijale miris zemlje i znojnog ljudskog tijela. Svakim korakom bile su sve manje čarape, a sve više lutalice. I onda… vratile su ne natrag, među ljude. Gledali su ih neobično. Čudili su se, smijali i ismijavali kako su “prljave”, kako su “fuj”. Ali znate što? Njih je tako bolilo briga. Bolio ih je patak.
Jer dok su drugi skupljali lajkove, one su skupljale uspomene. Dok su drugi pazili da ostanu čiste, one su skupljale blato koje priča priče. Jer pustolov se ne prepoznaje po skupim i čistim cipelama i čarapama. Prepoznaje se po tragovima koje nosi sa sobom. A ove malene Čarapice, Čarapice Pričalice?
One će se možda oprati. Ali ono što su doživjele dok su se uzemljavale sa Zemljom i našim Gorskim kotarom, to se nikada neće isprati. Zato, ako su ti čarape na kraju dana blatne… možda si taj dan zapravo ŽIVIO. Napokon.
