U našu Primorsko-goransku županiju doletjeli su iz Texasa. Ne zbog koktela s kišobrančićem, šetnji po mramornim trgovima ili selfieja. Ne, njima je trebalo nešto drugo.
Trebao im je onaj osjećaj kad staneš usred ničega — tamo gdje ti mobitel izgubi signal, ali ti pronađeš sebe. Gdje je zrak pun mirisa hrastova i visoke trave, a tišina govori više od bilo kakvog copy/paste turističkog vodiča. Trebao im je sendvič s mortadelom na parkiralištu ispred trgovine, dok ti prolaznici kimaju glavom i smiješe se jer vide — ovi su “naši”.
Tražili su iskonsko. Divlje. Žestoko. Loodo.
Prirodu koja ne pita sviđaš li joj se.
Avanturu koja ne dolazi s planom.
I ljude… koji ti nude srce, a ne jelovnik.
Našli su to u Hrvatskoj.
U nama.
U planini.
U sebi.
I znaš što?
Nisu ni pitali koliko to košta. Jer ovakve stvari ne plaćaš karticom. Plaćaš ih osmijehom, povjerenjem, ranom zorom i zagrljajem na vrhu svijeta.
Dobrodošli.
Mi smo Hrvatska. Ali ona prava.
