Kultura i turizam se ubrajaju među najznačajnije ljudske djelatnosti, a kulturna baština kao najveći potencijal u kreiranju turističkih itinerera, posebno u brendiranju receptivne destinacije. Samo se postavlja pitanje akademskog pristupa u kulturološkom proučavanju kulturne baštine koja je često obojena (ne)kulturnim aktivnostima i djelovanjem samog čovjeka koji po definiciji stvara kulturu.
Valorizacija prirodne i kulturne baštine su česti termini koji se koriste u definiranju identiteta jedne destinacije – od mjesta, grada, regije pa do države. Ako uzmemo kao aksiom da je Bog stvorio i oblikovao prirodu, nas, okoliš, onda bi slično moglo vrijediti i kod kulturne baštine koju je oblikovao čovjek, homo sapiens ili mudroslovac u pučkom žargonu.
I dok se u Božje stvoriteljevo ne sumnja, čovjek često “gubi glavu” kad je u pitanju kulturno nasljeđe svojih predaka, koji su sve (ne)kulturniji što se civilizacijska postignuća približavaju “savršenstvu” pa su često kontradiktorna, a i samouništavajuća.
Rijeke, kraljevi i gradovi koji pričaju istu priču
Tako smo svjedočili i prošlotjednoj “karavanskoj promociji kulturnog turizma” posjetom riječnim tokovima srednje Bosne – od Bugojna na Vrbasu, i kraljevskog grada Jajca na utoku Plive u Vrbas do glavnog grada države koji se izgrađivao oko izvorišta Bosne i Miljacke.
Iako ih dijeli stotinjak kilometara koji se mogu u jednom danu posjetiti uz turističku priču (storytelling) sa zajedničkom kulturnom poviješću pa i vladarima – od ilirskog Batona, Kotromanića i Hrvatinića, pa do “okupatorskih” sultana i careva, čini se da je veći problem u “sivim i bijelim moždanim ćelijama” nego u kulturnim artefaktima koji ih povezuju. Slično je i u ostalim dijelovima Dinarida, gdje uglavnom prevladava balkanski mentalitet u odnosu prema prirodnoj i kulturnoj baštini.
I dok dio civilizirane Europe razvija mnoge “tur kultur” itinerere, od kojih smo već spominjali Napoleona i Camino rute, dotle se u glavama “dinarskih Balkanaca” stvaraju problemi oko kraljeva Tomislava i Tvrtka, banova Borića i Branimira, kraljica Katarine i Jelene… pa do velikih umova poput Tesle i Boškovića, nobelovca Andrića, svetaca Tavelića i Mandića pa i sportaša – Delibašića i Petrovića, Katalinskog i Bajevića, Džeke i Sliškovića te mega popularnih tenisača Đokovića i Ljubičića.
Zašto Romeo i Julija imaju svoje mjesto, a Hasanaginica još traži svoje
Dvojimo i oko “pjesničke ikone HASANAGINICE” koju su prevodili i divili joj se Puškin i Goethe, a prihvaćamo ROMEA I JULIJU, za koju nijedan ozbiljan šekspirolog neće potvrditi vjerodostojnost, a ipak je jedna od najvećih turističkih atrakcija Italije.
Ali zato su tzv. “hrvatske, srpske, bošnjačke istine najvažnije jer su nepomirljive” pa se umjesto Platonove kulturologije, primjenjuju makijavelizmi svih vrsta. Bitno je da ciljevi opravdavaju sredstva pa se napad na ishodište civilizacije uz Tigris i Eufrat, a i cijeli “Bliski istok” pomalo prenosi i na “brdoviti Balkan”.
Hoće li biće pobijediti imanje?
Umjesto velikana civilizacije, u medijima se smjenjuju “ridikulozni političari” koji će dronovima i raketama riješiti globalne probleme.
Zato ostaje samo vjera i uvjerenje da će romani NA DRINI ĆUPRIJA, nobelovca Andrića, EMINA pjesnika Šantića, NOCTURNO Tina Ujevića pa i romani KLUPKO, SUGUBI VIJENAC KRALJA TVRTKA, LJUBAV I OSVETA U DOBA HASANAGINICE našeg suvremenika Ante Zirduma prevladati u glavama baštinika dinarske i europske kulture i kao poticaj za razumijevanje, ali i kreiranje suvremenih turističkih priča.
Te da će BIĆE prevladati IMANJE, a Hamletovska predstava u Mrduši Donjoj ostati kao satirična predstava koju ćemo analizirati i s kulturnog i kulturološkog, a možda i turističkog aspekta.
