Maribor je nekoć žario crvenim svjetiljkama

Grad Maribor pitoreskan je gradić ispod obronaka Pohorja. Najpoznatiji je po svojoj najstarijoj vinovoj lozi na svijetu i fotogeničnim gradskim vedutama. Međutim, zanimljivi gradski sadržaji ispričani kroz lokalne gradske priče njegov su najvažniji kapital. U serijalu mariborskih priča gradskog pripovjedača Vida Kmetiča ovaj put vam predstavljamo nekadašnje mariborske bordele.

Vid Kmetič predstavlja grad Maribor kroz “kuće tolerancije”

Obično potisnuta na društvene rubove, prezrena i poricana, ali stalna pratiteljica ljudskog društva tisućama godina, nazvana najstarijim zanatom – prostitucija, spominje se već u Bibliji. U Kini su ying-chi, udovice poginulih vojnika, pratile vojsku u vojnim logorima. Grci su poznavali osebujne hetere, koje su se družile samo s imućnijima, te auletrides, (također) plesačice angažirane za privatne zabave i dikteriade. Potonje su smatrali državnim službenicama koje su radile u dikerionima, prvim poznatim javnim kućama. Kod Rimljana su najcjenjenije bile delicate, no poznavali su i bastuarije, prodavale su se na grobljima. Još neke od njih bile su scorta erratice, gallinae, forarie te prostitutke najniže klase, quadrantariae.

U srednjem vijeku praktički nije bilo grada koji nije imao barem jedan bordel, prostitutke su bile oporezovane, ali i osigurane. Obično su djelovale pod patronatom plemstva ili crkvenih vlasti. Osim u bordelima, muške potrebe zadovoljavale su i u javnim kupalištima. Kupelji ovog tipa otkrili su europski križari tijekom svojih putovanja po Bliskom istoku i (naravno) nisu željeli da im nedostaju nakon povratka kući. Bile su opremljene kadama za kupanje za dvoje i posebnim prostorijama za “odmor”. Na raspolaganju su bile i mlade djelatnice koje su, na zahtjev, “masirale” posjetitelje ili na drugi način brinule o njihovim fizičkim potrebama.

Čak sedam bordela!

U Mariboru se jedno od tih kupališta spominje već 1393. godine na prostoru iza današnje zgrade pošte na Slomškovom trgu. Zapravo je riječ o kupališnoj kućici i staji koji su postojali između Martinove kuće – on je kućicu prodao mariborskoj bolnici – i bolničkog vrta. U godinama 1486. ​​i 1491. spominje se i kupališni majstor, travar Vincenc Meychfuer. On se po svoj prilici brinuo o kupališnim gostima, no podaci o njegovom zanimanju su nažalost nepoznati.

Maribor, Slovenija
Maribor, Žički prehod 5, nekadašnja kuća tolerancije. Foto Vid Kmetič

Javne ili kuće tolerancije (tolerančne hiše) u Mariboru prvi se put spominju 1885. godine. Zapravo, riječ je o neizravnom spomenu, kada je u listopadu te godine Mariborčanka Agnes Tellias zatražila koncesiju za otvaranje javne kuće u Celju. Njezin glavni argument u zahtjevu celjskim općinskim vlastima bio je da Celje nema niti jednu, dok ih Maribor ima već sedam. Očito smo bili vrlo napredni i dobro organizirani u našem gradu, iste godine čak je i ljubljansko gradsko vijeće tražilo od mariborskih vlasti savjet oko uređenja kuća tolerancije. 27. svibnja 1885. stupio je na snagu austrijski zakon, kojim je reformirana reglementacija (zakonska regulacija prostitucije) te je sam grad mogao određivati ​​uvjete za “obrtničku prostituciju”. Kazneni zakon sadržavao je i preciznu definiciju prostitutke: “Javne žene ili prostitutke su žene koje koriste svoje tijelo za obavljanje nečistog zanata.”

Maribor, Slovenija
Slovenija, Maribor, Taborska ulica 1968. godine. Foto Karl Leskovar

Prostitucija je bila dobro organizirana i kontrolirana. Policijske vlasti su prodavačice ljubavi upisivale u poseban registar, dobivale su zdravstvene iskaznice i morale su dva puta tjedno na liječnički pregled. U slučaju teške spolne bolesti, prostitutki je oduzeta knjižica i upućena je u bolnicu na liječenje. Bez ovjerene liječničke knjižice, policija je uhitila prostitutku. Čak su i u kućama tolerancije vrijedila stroga pravila. Otvarali su se u devet navečer, nisu smjeli točiti alkohol ni prodavati duhan, svježa voda, čista posuda, sapun, ručnici i mirisno ulje morali su uvijek biti dostupni.

Maribor, crvene svetiljke, prostitucija
Madam M na Festivalu sprehodov, fotoarhiv udruge Hiša!

Činjenica da je u Mariboru u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća bilo toliko kuća tolerancije, naravno, nije slučajnost. Dolaskom željeznice 1846. počinje ubrzani razvoj grada, a izgradnjom novih vojarni Maribor postaje i najveća vojna baza u slovenskoj Štajerskoj. Grad s nešto više od 18.000 stanovnika udomio je oko 1.600 vojnika 1880. godine. Potražnja za uslugama prodavačica ljubavi nedvojbeno je bila velika. Naravno, osim profesionalnih prostitutki, na ovim su prostorima radile i “povremene” prostitutke, prema nekim procjenama omjer legalne i ilegalne prostitucije bio je čak jedan prema deset. Grad je bio pun raznih barova sa aktivnim “plesačicama”, no ponekad je to bila samo dobra večera sa “prijateljem ili poznanikom”. Takozvani “povečerek” se smatrao nečim sasvim prirodnim, ljudskim.

Kraj “tolerancije” za Maribor

Nakon Prvog svjetskog rata i nakon 33 dana postojanja Države SHS, Slovenija ulazi u sastav Kraljevine SHS. Kao što se često događa, s novom moći dolaze i novi zakoni. Ne nužno bolji i mudriji. Dana 7. ožujka 1919. tadašnja Deželna vlada za Sloveniju i Istru jednoglasno je odlučila zatvoriti kuće tolerancije. Neki od razloga koji su bili mjerodavni za takvu odluku sažeti su u časopisu Mariborski delavec od 13. ožujka 1919.:

“To dešavanje je nemoralno, tj. apsolutno nedopustivo, čak i kad bi imalo dobre posljedice. Jer dobra svrha ne posvećuje loše sredstvo. Loše stvari se nikada ne smiju činiti niti dopuštati, čak i ako iz toga proizađe nešto dobro. Ali te dobre posljedice – kojima neki opravdavaju ovaj bezobrazluk – ne postoje, nego upravo suprotno:

a) to ne ograničava prostituciju, već je samo ubrzava. Statistički je zaključeno da se time ne smanjuje tajna prostitucija. Koliko ima ljudi, osobito mladih, koji je ne bi zaboravili, da nije takve prilike koju mu zemlja pruža svojom tolerancijom.

b) spolne bolesti time se ne ograničavaju, nego se množe. Svi ozbiljni znanstvenici i društveni političari danas priznaju da je takva ustanova koliko ilegalna i nemoralna toliko i nehigijenska. Stručnjaci Blascho, Tarnovsky, Štern, Bloch, Ruters, Forel, Kornig, Nikolsky itd. su ovog mišljenja. Blaschko govori o ‘potpunom neuspjehu koji pokazuje ovaj europski sustav nakon stoljeća postojanja.’

No, da bi se društveno zlo nemorala radikalno uklonilo, moraju Deželne vlade pratiti daljnje naredbe, koje će pronaći temeljne uzroke u današnjem društvenom ustroju, u socijalnoj bijedi naroda i nedostacima u odgoju naše omladine.”

Grad Maribor je Alojziji Rojs dao privremenu dozvolu za bordel

Ali tada smo imali općinsko vodstvo u gradu koje je bilo mudrije od onog u Ljubljani. Mariborskim je vlastima, naravno, odmah bilo kristalno jasno da zatvaranjem kuća tolerancije prostitucija neće nestati, već će samo izmaći sigurnosnoj i prije svega liječničkoj kontroli. Zato su odigrali potez na svoju ruku. Policijski komesarijat izdao je 27. kolovoza 1919. privremenu dozvolu Alojziji Rojs za otvaranje kuće tolerancije u Seitzerhofgasse (Žički prehod) 5, na adresi gdje je bordel već držala Marija Resart prije nego što ga je Deželna vlada zabranila.

U novootvorenoj kući tolerancije vrijedila su stroga pravila. Ulaz na Žičkom prijelazu bio je namijenjen civilima i časnicima, dok su obični vojnici koristili ulaz iz Vojašniške ulice. Zaposlenice su dva puta tjedno bile liječnički pregledane. Svaki posjetitelj kuće tolerancije također je bio pregledan i nakon druženja “podvrgnut dezinfekciji”. Za red se brinula vojna patrola smještena u kući, a prodaja alkoholnih pića bila je strogo zabranjena.

S vremenom su i regionalne vlasti doznale za javnu kuću koja je radila “na crno”. U Ljubljani nisu pokazali nikakvu toleranciju prema potezu mariborskih vlasti, a gradu nije preostalo ništa drugo nego zatvoriti vrata i posljednjoj kući tolerancije u Mariboru. Od tada je prostitucija na našem tlu zabranjena.

Maribor, Koroška ulica 3
Maribor, Koroška ulica 3, nekadašnja pivnica Pri roži. Foto Vid Kmetič

Naravno, nije nestala, samo se preselila na ulice i u razne lokale sumnjive reputacije. Poput konobe Pri Roži na Koroškoj cesti 3, dviju beznica u Splavarskom prehodu i kavane Drava na Taborskoj 9. Tamo su radile užurbane mlade plesačice i pjevačice, “od kojih niti jedna ne zna producirati, već su isključivo postavljene za eksploataciju muškaraca”, kako čitamo u policijskom izvješću iz 1931. godine. Taborska 9 našla je svoje mjesto i u pjesmi Ikebana Lačnog Franza.

Bila sta dva // En Cico, en Marjeto // Bila sta res prekrasen moški par // En zdaj sedi // Ko drug mu spi pod križem // Res sta bila: lepa, mlada, seksi // V nedeljo ob 12.10 // Je Bobi Likar, Taborska 9 // Kar spotoma zaklal pajdaša zaradi vina in deklet

Posljednjih godina zgrada je bila napuštena, a povremeno je utočište pružala tek ponekom beskućniku. Ima i poprilične ironije u tome da je kuća u kojoj se nekada prodavala “ljubav” podlegla pod teretom godina i snijega na Valentinovo, 14. veljače 2013. godine.

Maribor, Slovenija
Maribor, porušena Taborska 9. Foto Vid Kmetič

Svakako provjerite još neke od zanimljivih mariborskih priča: saznajte ljubavne priče iz Trafike ljubavi, kako je Životinjsko carstvo rodom baš iz Maribora ili što je kod nas nekoliko mjeseci radio Nikola Tesla. Upoznajte grad Maribor kroz lokalni storytelling, izvan standardnih turističkih puteva!

Naslovna fotografija: Madam M na Festivalu šetnji (Festival sprehodov), fotoarhiv udruge Hiša!

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.