Nastavimo šetnju Vodnjanom i upoznavanje s njegovim znamenitim ljudima, čijim se imenima diče vodnjanske ulice i trgovi. Ponovo prepuštamo riječ nekima od njih, kako bi vam ispričali svoju životnu priču i sami objasnili čime su zadužili ovaj grad.
Giovanni Andrea Dalla Zonca – načelnik Vodnjana fasciniran vodnjanskim govorom
U prošlosti smo bili ugledni talijanski plemići koji su iz Bergama prešli u Veneciju pa Padovu, a grana iz koje potječem je u 18. stoljeću prešla u Vodnjan u kojem sam se rodio.
Moje ime je Giovanni Andrea Dalla Zonca, moje ime nosi jedna ulica, na mojoj rodnoj kući pronaći ćete spomen ploču. A čime sam to zaslužio? U nekoliko navrata bio sam načelnik Vodnjana i trudio sam se unaprijediti svakodnevni život Vodnjanaca. No moja fascinacija je zapravo bio jezik pa sam od 1841. sustavno prikupljao gradivo za vodnjansko-talijanski i talijansko-vodnjanski rječnik. Kao i neki drugi moji tekstovi, ostao je u rukopisu i objavljen je tek puno kasnije, čak 121 godinu nakon moje smrti! Unatoč tome što nisam bio školovani lingvist, vjerujem da sam napravio dobre temelje za proučavanje vodnjanskog govora i romanskih jezičnih slojeva. Kažu da sam bio dragocjen izvor podataka o Istri i arheološkim nalazima Vodnjanštine svojim suvremenicima, a vi provjerite je li to istina.
Antonio Smareglia – skladatelj opere “Nozze Istriane” inspirirane Vodnjanom
Iako sam počeo studirati prirodne znanosti, zov glazbe bio je jači pa sam postao skladatelj. Zovem se Antonio Smareglia i cijeli život sam posvetio skladanju opera i promišljanju kako pomaknuti granice glazbe u kazalištu.
Nisam rođeni Vodnjanac, rodio sam se u obližnjoj Puli, no korijeni po očevoj strani pripadaju Vodnjanu. Nakon boravka i rada u Italiji i Beču, u svoju se Istru vraćam 1894. godine, a već godinu kasnije pišem operu Istarska svadba (Nozze Istriane). Libretist Luigi Illica predložio mi je da sadržaj bude vezan uz Vodnjan i njegovu tradiciju što sam prihvatio i stvorio svoju najizvođeniju operu. Vjerujem da to Vodnjanci i dandanas s ponosom ističu.
Karijera me potom vratila u Trst gdje sam se posvetio stvaranju novog pravca nazvanog “kazalište poezije”. Iako se moja progresivnost nije uvijek sviđala talijanskoj publici, ipak sam u toj zemlji stvorio neka svoja najbolja djela i to slijep! Neuspjela operacija stajala me vida, no ja nisam odustao od glazbe. Diktirao sam svoje partiture svojim sinovima i učenicima surađujući s velikanima poput Toscaninija, Lehára, Straussa i Jamesa Joycea.
Angelo Cecon – dobrotvor čiji je imetak Vodnjanu donio bolnicu i školu
Moje je ime Angelo Cecon, Vodnjanci me pamte kao velikog dobrotvora što će vas, nadam se, potaknuti da potražite moju ulicu šećući kroz Vodnjan. Moji su preci u Italiji, točnije Karniji bili bogati zemljoposjednici, a preseljenjem u Vodnjan s nama se preselilo i naše bogatstvo.
Život mi je donio veliku bol, moj sin i nasljednik prerano je izgubio život pa sam odlučio da Vodnjan bude nasljednik cijelog mog imetka. A kako je on potrošen? Mnogo godina poslije moje smrti nastala je Poljoprivredna škola Zaklade Cecon (Scuola Agraria di Fondazione Cecon) koja je kao javna škola pod nazivom Scuola di avviamento professionale al lavoro di tipo agrario djelovala do 1945. godine.
Također, odredio sam da rentom sv. Roka, kojemu sam zavještao svoju zemlju, bude ustanovljena Zakladna bolnica Cecon (Ospedale di Fondazione Cecon). Otvorena je 1893. i godinama je služila kao starački dom, a u današnje vrijeme u njoj je smješten centar za osobe s posebnim potrebama.
Tomaso Sotto Corona – najveći uzgajivač dudovog svilca u Istri
Moje ime je poznato u cijeloj Istri, zovem se Tomaso Sotto Corona i potječem iz obitelji koja je u 19. stoljeću bila najveći uzgajivač dudova svilca u Istri.
U Vodnjan smo doselili iz Italije kad mi je bilo trinaest godina. Čim sam preuzeo obiteljski posao, vrlo brzo otvorio sam u vodnjanskoj vili Francesca veliki pogon za preradu svilca. Poticao sam uzgoj murvi jer sam smatrao da im Istra klimatski jako odgovara. Murve koje ćete sresti na putu prema vodnjanskoj željezničkoj postaji posadio sam upravo ja uvjeren da bismo se svilcem uveliko mogli suprotstaviti tadašnjoj ekonomskoj krizi.
Zasigurno će vam biti zanimljiv podatak da je u dvadeset i četiri pučke škole uzgoj svilca 1870. godine bio obveznim predmetom poduke. Moji napori da populariziram svilogojstvo potaknuli su me da nagrađujem uspješne uzgajivače, ali i da napišem knjižicu Cure pratiche racomandate da T. Sotto Corona a Dignano agli allevatori di bachi a bozzolo giallo (Praktični savjeti uzgajivačima dudova svilca).
Aktivno sam sudjelovao na međunarodnim kongresima svilara, bio sam član svih uglednih istarskih udruga, pa i Gospodarske komore. Iako su slavni istarski dani svilogojstva davno okončani, vrijedi zapamtiti da je godine 1879. Istra proizvodila nešto više od 123.500 čahura dudovog svilca i to ponajviše mojom zaslugom!
Domenico Rismondo – učitelj, ravnatelj i strastveni ljubitelj starina
Iako sam rođen u Rovinju, bio sam veliki ljubitelj vodnjanske povijesti pa je red da me ona i zapamti.
Ime mi je Domenico Rismondo, bio sam dugogodišnji učitelj i ravnatelj vodnjanske Osnovne škole, a u više navrata i član gradske uprave. Vrijedno sam istraživao vodnjansku povijest i sve što sam sakupio objedinio sam u djelu Dignano d’Istria nei ricordi (Sjećanja na Vodnjan) objavljenom 1937. godine. Svim znanstvenicima koji su slijedili moj put moje je djelo itekako olakšalo proučavanje vodnjanske povijesti i običaja. Posebno sam uživao prateći glasovite arheologe u potrazi za ostacima iz rimskog doba na našem području.
Iznimno me ponosnim čini što se za mene i danas govori da sam pridonio otkrivanju banjolske bazilike Svetog Mihovila i nekoliko antičkih grobova duž takozvane “Rimske ceste” koja još uvijek spaja Vodnjan i Pulu. Velika je šteta da ne postoji dokaz o još jednom mom pothvatu. Naime, pokrenuo sam osnivanje vodnjanskog lapidarija koji je svečano otvoren 1927. godine. Nalazio se pokraj bivšeg samostana sv. Josipa u kojem se prikupljala povijesna građa iz bizantskog i rimskog doba iz seoskih područja i ruševina pojedinih vodnjanskih crkava. Danas u Vodnjanu nema više tragova navedene zbirke, no moje se ime i dalje pamti!
Napomenimo za kraj da neka sada vama već poznata lica poput Antonija Smareglije, Pietra Marchesija i Erminija Vojvode možete posjetom Vodnjanu upoznati i kroz proširenu stvarnost (AR) korištenjem QR kodova.
Osim susreta s poznatim Vodnjancima, Turistička zajednica grada Vodnjana omogućila je posjetiteljima da na taj način zavire u nekadašnji srednjovjekovni kaštel koji se nalazio na današnjem glavnom trgu te da upoznaju likove iz priča i legendi objedinjenih u prvom vodnjanskom stripu “Vodnjanske štorijice“.
Ljubitelji lutanja uz more kroz proširenu stvarnost mogu pak razgledati nekoliko predmeta pronađenih na Dragoneri, vrijednom arheološkom nalazištu na Vodnjanštine.
Autorica teksta: Silvija Jacić
Naslovna fotografija: Denis Mirković
