U teoretskim postavkama marketing menadžmenta u turizmu najjednostavnije je pitanje… kako odmor kao prvi segment marketinškog 4P tržišno definirati i promidžbeno iskomunicirati kako bi svekolika korist svih dionika bila zadovoljena. Drugim riječima čovjeku kao tjelesnom duhovnom biću potreban je odmor za čiju je realizaciju spreman platiti odgovarajući iznos svoje godišnje ušteđevine za ovu, sve više uviđamo, pa skoro primarnu potrebu, ali uz zadovoljenje potreba i njegovih domaćina i poslužitelja.
Krajem kolovoza uglavnom završavaju tzv. godišnji odmori, sintagma koju smo naslijedili iz real socijalizma kad su radnici trudbenici uglavnom “po diktatu upućivani na zasluženi odmor”. Neki su bili bolji pa su zasluživali duži pa i besplatan odmor diljem Jadrana gdje su otvarana odmarališta za tu vrstu ljudske potrebe.
Najčešće je to bio tjelesni odmor od naporna rada u zemlji prepunoj tvornica, ugljenokopa, gradilišta svih vrsta dok su njihove kulturne, duhovne pa i duševne potrebe bile zanemarivane?!
Tako bilo nekad, a gdje smo danas u tzv. demokratskim nacionalnim državama, gdje ako je suditi prema PR, REJTING AGENCIJAMA, EUROSTATU i drugim “relevantnim istraživanjima” gdje ČOVJEK- tours man postaje objekt svoje želje i potrebe za odmorom. Silne statistike, usporedbe, postotci, rekordni brojevi..?! preplavili su javni prostor od javnih do privatnih medija, svi željni objave neke senzacije – od sladoleda za “four oero” do luksuznih apartmana s pogledom na morsku pučinu koji se mjere u nekoliko stotina pa i tisuća eura… ili puta osam u već zaboravljenim kunicama.
A dogodi se i neki negativni efekt, jer ipak smo u tržišnoj ekonomiji, pa zbog manjka potražnje, cijene padaju ne u postotcima nego i više od polovice istaknute cijena na početku sezone, a sve zahvaljujući i “svemoćnom PR-public relationu ili po naški javnim odnosima, često i ne samo medijskim, a kao šlag na sladoledu tu su i spin doktori da sve “celofaniziraju”.
Kako se i vaš bloger nešto razumije u te procese, uputio se prema glavnom gradu svih Rvata, iz uzavrele Humske zemlje, preko Bosne i Slavonije, što poslom što modernih leđnih bolesti, al ipak ponajviše željan odmora, i tjelesnog i duhovnog, ali i zbog radoznalosti za kulturnim i prirodnim atrakcijama zemlje koju “slavensko croatanska plemena zauzeše još od stoljeća sedmog”?!
Ovaj put ne vidjeh ni kralja Tomislava ni bana Jelačića al prođoh kroz maksimirsku šumu i vjerojatno najružnijeg stadiona na svijetu gdje igra i lider domaćeg nogometa Dinamo, s imenom recidiva real socijalizma ali i Hr repka, popularni vatreni sa srebrom i broncom zlatnog kova. Al misli mi ovaj put pobjegoše do užarene Grčke, s kojom se volimo turistički uspoređivat, ali i gdje zaglavi Hr zlatna mladež, koji su i uz roditeljsku pomoć ali i odobrenje “statističke birokracije” otišli na odmor al uz neizostavne rekvizite-noževe, boksere, palice…
O epilogu nisam želio ni razmišljati, ali kao roditelj petoro njihovih vršnjaka morao sam se duboko zamisliti pa kroz ovaj blog uputiti i opominjuću akademsku poruku.
Za čovjeka željna odmora ne trebaju ni autoceste, ni luksuzni resorti, ni prestižna mondena ali i krcata ljetovališta i plaže, već lagana vožnja i odmor svakih satak uz predivne pejsaže, obale rijeka, potoka, termalnih vrela pa do kontemplacije u nekoj bogomolji debelih kamenih ili drvenih zidova, gastro užitku u štruklama, uštipcima s heljdom i pšenicom mljevenih ispod kamenih mlinova uz snagu vode te sirom i kajmakom domaćih životinja kopnenog dijela lijepih naših državica čiju idilu kvare upravo birokrati određujući i granice ali i medijske sadržaje.
Ja sam uživao u svom odmoru, a čitatelji ovog bloga nek procijene pravog ili krivog. Grčke tragedije su bile književne opomene ali i kulturni doživljaj, a bojim se da nisu i u stvarnosti kao vječna opomena za čovjeka bez odgovarajućeg odmora i suvislog životnog smisla.
