Arheološki lokalitet Mogorjelo – rimska Villa Rustica bila je značajna gospodarska i logistička baza Narone od I. do IV. stoljeća

Tragovi moćnog i slavnog Rimskog carstva (Republike) par stoljeća prije tog četvrtog stoljeća po Kristu, vidljivi su skoro na cijeloj istočnoj obali Jadrana i u zaleđu diljem Dinarida.

Uz dva glavna centra Salona (Solin) Narona (Vid kod Metkovića) te Sisciu (Sisak) i Sirmium (Sremska Mitrovica) koji su bili i cestovno dobro povezani, izgrađivani su mnogi gospodarski i logistički centri značajni za opskrbu i održavanje kako vojske tako i civilnog puka.

Jedan od najznačajnijih takvih centara za NARONU bila je i VILLA RUSTICA na lokalitetu Mogorjelo (utok sedrenog Trebizata u pjeskovitu Neretvu) između današnje Čapljine i Metkovića uz samu granicu RH i BiH.

Lokalitet je otkriven krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, tijekom izgradnje željezničke pruge Beč-Dubrovnik, a istraživanje je vodio Carl Patsch, češki arheolog na službi u Austro-ugarskoj monarhiji koja je u to vrijeme vladala na ovim prostorima.

Sama izgradnja započela je u I. stoljeću po Kristu naseljavanjem Italica, u vrijeme cara Oktavijana, a uz cestu Narona-Ad Tures (Tasovčici na lijevoj obali Neretve). Uz skladišta i prerađevine od voća i povrća (Villa fructuaria) građeni su i smještajni kapaciteti (Villa habitaria) kako za zaposlenike tako i za putnike namjernike (možda i koji znatiželjni turista na obilasku ili u lovu i ribolovu za bogatu gastro trpezu koju su uz vino Rimljani obožavali priređujući i raskošne kulturno zabavne manifestacije, zvane bakanalije?)

I sve je dobro funkcioniralo do prodora Vizigota koji su opustošili i zapalili lokalitet krajem III. stoljeća, a što se poklapalo i sa slabljenjem , ubrzo i propašću zapadnog Rimskog carstva tijekom IV. stoljeća. Iako je u nekim dijelovima obnavljan, više nije imao značajnu gospodarsku funkciju.

Prodorom slavensko-hrvatskih plemena uz kršćanski svjetonazor, gradi se bazilika za vjerske obrede te groblja sa ili bez stećaka kao nadgrobnih spomenika.

Uz sve spomenute, neki istraživači ističu i tragove mogućeg Trojanskog rata Grka i Trojanaca (pozivajući se na artefakte i toponime iz Homerove ILIJADE I ODISEJE), zatim i Ilirskih plemena DAORSA I ARDIJEJACA u vremenu prije Krista, te Karolinškog carstva do jačanja Humskih knezova (Mihajlo Višević) i hrvatskih kraljeva (Tomislav…) do X. stoljeća.

I u vrijeme srednjeg vijeka i vladavine Bosansko humskih vladara (Tvrtko i ostali kraljevi, banovi i hercezi…) i trgovačkih poslova s Dubrovnikom i Venecijom kao i novim osvajačem Osmanlijama, ovaj lokalitet gubi značenje, jer jača sajmište i luka Drijeva, par kilometara južnije, ali je vjerojatno služio kao stanovita logistička baza ili prihvatilište za osedlane konjanike na karavanskim putevima prema sjeveru.

U XX. stoljeću lokalitet je dodatno istraživan i konzerviran pa uz kulturno umjetničke manifestacije, dijelom se koristi i za turističko-ugostiteljsku svrhu, a potpun ugođaj mu daju konji i druge autohtone domaće životinje, čime ova mikrodestinacija odiše orginalnošću u prezentaciji kulturne i prirodne baštine koje se ovdje mogu pratiti unazad preko dva tisućljeća.

Za istraživače i znatiželjnike izazovno, za turiste i posjetitelje impresivno, za eko kulturne i gastro nomade duhovno i tjelesno okrjepljujuće, za nevjernike obraćenike dokaz da se i u ovozemaljskom životu može umjereno uživati uz obale graditeljice našeg identiteta, Božje rijeke, Nere Etve, Narente ili aktualnog imena i znamena NERETVE.

Fotografije: Marinko Brkić