Jesen. Lišće pocrvenilo, požutjelo, posmeđilo. Svaka grana ima svoju nijansu, kao da se šuma sprema za bal. Po Americi (a i diljem svijeta) od toga su napravili pravi business — biznis od padanja lišća! Woow. Ljudi lete tisuće kilometara, iznajmljuju hotele, troše silne nofce samo da bi se zabili u šumetine Nove Engleske i gledali kako lišće pada. Šetaju, istražuju, dive se. Sve to naravno upakirano u ogromne reklame — “AMAZING AUTUMN FALLS. COME & ENJOY!”
A kod nas?
I mi imamo takve čarobne šume! Kastafska, Dubašljanska na Krku, šume Ćićarije, Gorski… prava looodnica. Zlato, bakar i bronca nama pod nogama – samo treba stati, pogledati i udahnuti.
Potaknuti tim bojama i jesenjim mirom, spakirali smo stvari i – fijuuu! – ravno u šumu. Vatrica pucketa, čaj se kuha, domaći pekmez maže na kekse (nisu home made, ali ajde, tko broji). U daljini vjeverica. Skače, gleda nas, pentra se po granama iznad glave. Bacamo joj mrvice. Boji se, ali znatiželja je jača. Silazi, zgrabi i bježi. Dobro da nije nogu slomila od straha! A nema pojma koliko je volimo i cijenimo.
Mali šumski patuljak Roko pilom reže komad jasena. Odlučio izraditi svoj planinarski štap. Radi, trudi se, uživa. Divno ga je gledati. Samo naprijed — jednog dana bit ćeš pravi veliki planinar.
U tom miru, uz padanje lišća i tiho šuštanje pod nogama, začujemo korake. Ne, ne korake — krupne lomove grana, znaš ono, ko da dolazi medvjed ili pak Big Foot, ako ste ga ikad doživjeli, MI jesmo. Neko (ili nešto) dolazi. Staje. Tišina. Pogled preko gromače i – bum! Vol. Stari, dobri vol. Stoji, gleda nas svojim blagim, tužnim očima, kao da razmišlja o tko zna čemu.
“Prijatelju”, viknem mu lagano, “hvala ti što si nas počastio svojim dolaskom”. Gledamo ga. On stoji, miran. Onda okrene glavu i krene dalje, tko zna kamo. Kao i ova jesen – dolazi, oduzima dah, pa nestane.
Zato uživajmo u njoj. Budimo svjesni trenutka. To je, zapravo, najvažnije od svega.
