Za to ti more hvala…
Za… što sve more upija u svoju slanu srž… sve boli, suze, osmijehe, poljupce i zagrljaje…
Ta slana velika tekućina koja nas umiruje svojim šumovima, koja nas hladi svojim valovima, u okupanom suncu koje nas grije svojom toplinom i bistri um svojom svjetlošću, rijetko se kaže… “Hvala ti more”.
Sunce bez kojeg života ne bi bilo, pozdravljamo, uživamo u romantici zalaska sunca uz šum morskih valova.
More i ja dijelimo sve trenutke. Kada baš ništa više ne pomaže, kada je teško tako da moram suzu pustit, kada mi treba relaksacija, opuštanje od rutine ili napornog dana, kada mi treba samo disanje morskog zraka uvijek se sastajemo na istom mjestu, u mom raju na zemlji.
Ovo je moj raj na zemlji jer me svaki put diže iz mrtvih, jer tu sunce najjače grije, jer su ovdje najzapadniji i najljepši zalasci sunca ljeti i zimi.
Tu sam ostavila svoje najdraže osobe, s njima se pozdravila, pogotovo one koji su isto kao ja živjeli za more.
Tu sam se susretala sa dragim osobama, a danas u ovoj oazi najviše uživam sama.
U more sam bacile svoje poraze i gubitke, po stijenama sam gradila svoje uspjehe, svaki uspon na stijenu, bio je uspon u životu, tražila sam izgubljene putove i uvijek bih se našla.
Danas sam uhvatila vrijeme oseke i prekrasne kadrove, koji liječe tijelo, um i dušu. Kažu stariji i mudriji svaka viroza, tegoba sa dišnim organima liječi se udisanjem morskog zraka i slanom vodom.
More je vječna inspiracija umjetnicima, književnicima, slikarima, uz more se snimaju glazbeni spotovi, o moru su opjevane pjesme M. Cetinić “More” i napisane knjige poput Hemingwayeve “Starac i more”.
Jeste li ste znali da postoji i legenda o nastanku mora i to našeg Adriatica? Kako je nastalo naše plavo Jadransko more i planina Velebit, a da to niste pročitali u nekim znanstvenim knjigama?
Legenda o nastanku Jadranskog mora i Velebita
Bilo je to davno u pretpovijesno doba kad su u zemlji Iliriji živjeli majka Bura i otac Jug. Oni su imali dvoje djece: sina Velebita i kći Adrianu (Adriu). Velebit je bio snažan mladić visokog rasta, a njegova sestra Adriana (Adria) bila je nježna ljepotica vitkog tijela, modrih očiju i duge plave kose.
Sretne i bezbrižne dane prekinuo je otac Jug odlučivši krenuti na put sa željom da otkrije još ljepšu zemlju. Ženi i djeci obećao se vratiti za sedam godina. Poljubi ih i krene na krilima vjetra. Kad se navršila sedma godina, Velebit i Adriana zajedno s majkom Burom popeli su se na vrh jednoga brijega kako bi dočekali povratak oca.
S vrha brijega opaziše kako na nebu leprša jedna velika ptica i svojim glasanjem najavljuje dolazak Juga. Uskoro se na obzorju pojavio Jug. Kada je stigao nadomak zavičaja, zao duh i veliki čarobnjak zaustavi ga i zatvori u tamnicu.
Naime, mislio je da će, bude li Jug svezan, lako svladati njegovog sina Velebita i oteti krasnu kćer Adrianu u koju se zaljubio. Nad Ilirijom je zavladala neobična strašna tišina jer nestankom Juga nestao je i svaki zvuk. U ljude koji su do jučer bili sretni i veseli ušao je strah. Jedne noći za vrijeme oluje čarobnjak se poput jastreba baci na plodni kraj.
Od straha majka Bura se pretvorila u orla, a sin Velebit se skamenio i postao planina koja i danas nosi njegovo ime. Kći Adriana sunovratila se s litice i preobrazila u Jadransko more.
Dan danas uživamo u plavetnilu Adrianinih očiju, koje nam otac Jug(o) pomrsi u sekundi i donese valove i neverin, koje nas podsjeća na Adrianinu prisutnost i potisnutu ljutnju zbog obiteljske sudbine.
Bura, njena majka očisti nebo, uzburka se more, razvedri se vrijeme i donese novi lijepi sunčan dan u kojem ponovno uživamo u šetnji uz more, plivanjem, sunčanjem, bicikliranjem ili jednostavno druženjem.
Za to ti more hvala….
…uz pjesmu …
Blog je originalno objavljen 15. listopada, 2020. godine.
Fotografije – autorski rad: Eda Mužica
