Baranja je destinacija za koju vežemo hedonizam i uživanje svim čulima. Poznata je po izvrsnim vinima i vrhunskoj gastro ponudi te prirodi koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. No Baranja ima i brojne legende i tajne o kojima se i danas potiho priča, a mještani će reći pustite to, svašta smo čuli bolje ne govoriti….
Ako imate hrabrosti i ne bojite se legendi ni priča s predznakom babaroge potražite veliko blago zakopano na Dragojlovom bregu.
Jedna od najzanimljivijih i najmističnijih legendi u Baranji je ona o takozvanom Dragojlovom brijegu u neposrednoj blizini pustara Jasenovac i Mirkovac te sela Grabovca. Međutim, o Dragojlovom brijegu Jasenovčani i Mirkovčani, posebice oni koji duže pamte, nerado pričaju.
“Nemojte mene. Svašta sam čula i bolje je da o tom ne pričam”, kaže mještanka očito upoznata s mističnim pričama vezanim uz Dragojlov brijeg. Prema legendi, tamo su Osmanlije, nakon povlačenja iz ovih krajeva, zakopali dragocjenosti koje su pokrali tijekom višegodišnjeg osvajanja i vladavine ovim krajevima. Po te dragocjenosti pojedinačno su se pokušavali vraćati, ali ih nikada nisu odnijeli.
Na mjesto gdje su navodno zakopali blago, kaže legenda, postavili su vrata na koja točno u podne upire sunce. Onima, koji su vrata pokušali pronaći u pravilu se nešto loše događalo pa već dugo nije zabilježen pokušaj otkrivanja silnog blaga u želji za popravkom otužne socijalno-ekonomske slike tamošnjeg stanovništva.
Legenda se provlači i na bližu povijest, u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je jedan vojnik, ne zna se čije vojske, cijelu priču čuo na nekoj od tadašnjih europskih bojišnica. Iako podrijetlom Baranjac, čak mještanin jednog od obližnjih sela, do tada nije bio upoznat sa silnim blagom koje čuva Dragojlov brijeg, pa se odmah nakon povratka kući uputio u avanturu. Kao i njegovi prethodnici o eventualnom pronalasku nije nikome ništa rekao. Počeo se čudno ponašati i ubrzo je, izgubljenih živaca, napustio ovaj svijet. Od tuge za njim ista je sudbina zadesila njegovu suprugu, koja nije mogla prežaliti što je preminuo nakon povratka iz rata, ostavivši je samu.
Da u cijeloj priči ipak nešto ima, dokaz je razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada su tadašnje vojne službe cijelo područje Dragojlovog brijega, s bližom okolicom, navodno proglasile zabranjenom zonom. Tvrdnja da je Dragojlov brijeg značajan može se dokazati i prema upozorenju koje su još davno dobili beljski ratari.
“Sjećam se da nas je poslovođa okupio i, nekako „između redova“, priopćio da se ne “muvamo” u okolici brijega. Kada smo ga pitali zašto, odmahnuo je glavom i više za sebe promrmljao da se ispod zemlje nalazi nešto što naše oči ne smiju vidjeti“, kaže jedan od starijih beljskih traktorista koji je godinama radio na obližnjim njivama. Da li je upozorenje stiglo s vrha ili je poslovođa osobno odlučio zabraniti dublja djelovanja nikada nije saznao, a tamo nije našao ništa. Ili bar tako tvrdi.
Trenutačno je na Dragojlovom brijegu groblje, na kojem su zakopani stanovnici okolnih pustara, a živne, ako se tako može reći, samo uoči Dana i na Dan mrtvih kada ga posjećuju oni čiju su bližnji na njemu zakopani. Grobljem dominira središnji željezni križ, tko zna kada postavljen, a “najmlađi” grobovi datiraju iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Latinični i ćirilični natpisi na pločama, katolički, kalvinski i pravoslavni grobovi svjedoče o djeliću burne povijesti ovih krajeva. Tišina koju propara samo poneki prodoran ptičji krik i danas djeluje mistično…
Prolaze godine, a mit o Dragojlovom brijegu živi još uvijek. I premda je teško reći ima li istine u svim tim pričama o zakopanom blagu, cijelo to područje izaziva nelagodu.
IZVOR: TZ BARANJA
FOTO: Facebook Visit Baranja
