Uz Svjetski dan zaštite okoliša koji se obilježava 5. lipnja, prigoda je prisjetiti se polustoljetne “borbe čovjeka za čisti okoliš” i konferencije održane u Stockholmu 1972. kada se dalo naslutiti da ubrzani i nekontrolirani razvoj vodi samouništenju često i s katastrofalnim posljedicama.
Iako je ubrzani postratni razvoj nakon 2. svjetskog rata donio mnoge blagodati u razvoju civilnog društva i svekoliki napredak, početak 21. stoljeća obilježavaju mnoge kataklizme, od prirodnih nepogoda i “ljudskih nepodopština svih vrsta” do nekontroliranih tehnoloških procesa skoro ravnih onim s atomskim nuklearnim pokusima sredinom 20. stoljeća, a kojima i danas svjedočimo. Često se pitamo i po onoj biblijskoj “Quo vadis, Domine?”, odnosno “kuda ideš čovječe” svjesni činjenice da su tzv. prirodni procesi zapravo proizvedeni u ljudskim glavama svih genetskih skupina i sa svih točaka zemaljske kugle, pa smo zapravo dovedeni u situaciju mijenjati sebe i svijet oko sebe ili nestati?!
Možda ne tako pompozna kao konferencija u Stockholmu, Lanzaroti, Rio de Janeiru, Parizu… i mnoge druge održane zadnjih desetljeća, pa ipak konferencija u manjem lučkom gradu na utoku Neretve u Jadran, pokušaj je ovdašnjih samosvjesnih “homo economicusa” dinarskog gena da podijele svoja akademska iskustva s kolegama iz EU.
Konferencija pod nazivom “Jedna Europa, različiti odnosi europskih kultura s prirodom. Usluge ekosustava i bioraznolikost u uvjetima klimatskih promjena”, kojoj je domaćin bila Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića iz Ploča, namijenjena je upravo mlađim generacijama i tinejdžerima iz doline Neretve uključivo i pritoku sedreni Trebižat koju su zastupali srednja škola Ruđera Boškovića i eko kulturna i turistička udruga Vrilo iz Studenaca.
Promotorima i prezentatorima pridružio se i autor ovog bloga s akademskim prilogom o održivom turizmu pod nazivom “Klasterska organizacija u funkciji rebrandinga receptivne turističke destinacije” s primjerom Agroturističkog klastera NARENTA, koja se dobro uklopila u recentna istraživanja održivog razvoja s EU sveučilišta.
Navedena tema se referirala i na postojeću neodrživost organizacijskih modela upravljanja okolišem u kontekstu ugroženosti samog sliva rijeke Neretve a posebno njene delte kako bi trokut održivosti bio zadovoljen – od eko i socio društvenog do ekonomskog aspekta.
Ovo je bila i dobra prigoda za razmjenu iskustava obrazovnih institucija – od osnovnih i srednjoškolskih i sveučilišnih institucija s javnim, realnim i NVO sektorom gdje je iskazana potreba za svrhovitijim grozdovskim (klasterskim) umrežavanjem, a dobra posjećenost učenika i studenata te formalno i neformalno druženje dobar su temelj za nastavak ovog inicijalnog projekta.
“Ipak se kreće”… filozofska je misao o našoj planeti, a “valja nama preko rijeke”, nezaboravni pjesnički izričaj velikog Maka s Bregava.
Riječi uvjeravaju, činjenice dokazuju (lat. sermones suadent, facto envicunt ) a i po Božjoj zamisli “U početku bijaše RIJEČ”.
Nadamo se i uspješnom nastavku ovog hvale vrijednog i svrhovitog, ali i održivog projekta uz “Misli – jedi – štedi” koji je najbolje primjenjivati u svakodnevici održivog turizma.
Izvor fotografija: Marinko Brkić
