Vjerske manifestacije i svečanosti oduvijek su privlačile hodočasnike, a u moderna vremena i turiste koji preferiraju kulturnu i duhovnu dimenziju odmora.
Ako su još i vezane uz nadnevke – 13. lipnja (sv. Ante), 24. lipnja (sv. Ivan Krstitelj), 29. lipnja (sv. Petar i Pavao), kao i mnoge druge koji se slave u dinarskom gorju, a uključuju i druge religijske običaje – od Ajvatovice, koju slave muslimani, do sv. Vasilija Ostroškog, kojeg štuju pravoslavci – tada poprimaju i multikonfesijska te multireligijska obilježja, što turizam u svojoj naravi nosi i promiče.
Hodočašće kao oblik aktivnog i duhovnog turizma
Dinarsko gorje i puk koji ga nastanjuje od davnih vremena upražnjavaju hodočašće kao oblik duhovne relaksacije i odmora, koji su kombinirali i s tjelesnom aktivnošću. Iako je u početku to bilo “hodanje”, kasnije se pojavljuju biciklizam, jahanje konja, motocikli, oldtimeri pa i brodice u riječnom i morskom okruženju.
Uvijek su to i prigode za kulturno nadahnuće kroz život i djelo titulara kojima su posvećene te rute, a često i za upoznavanje gastro kulture i običaja krajeva kroz koje se prolazi. Početak i cilj također se vežu uz te osobe, iako često ima i odstupanja pa su sjećanja na kolektivne žrtve određenih geopolitičkih i ratnih događaja čest motiv – od tragova križarskih pohoda, preko vojnih sukoba, do memorijalnih sjećanja na žrtve Bleiburga, Jasenovca, Vukovara ili Srebrenice i mnogih drugih. Ovih je dana posebno aktualna i proslava Dana Bastilje, koji Francuzi slave kao nacionalni praznik.
Turizam između duhovnosti i hedonizma
Iako još uvijek postoje akademski prijepori oko tog vida turizma i vječnog pitanja: “Je li turizam ili samo hedonizam?”, činjenica jest da sve te manifestacije privlače i okupljaju velik broj posjetitelja koje kolokvijalno zovemo turistima, sa ili bez noćenja kao temeljnog obilježja.
S druge strane, sve te pojavnosti utječu i na obilježja tzv. održivog turizma, oko kojeg se također pojavljuju prijepori oko naziva i samog značenja. Već smo spominjali termine poput regenerativnog, zdravog ili humanog turizma, a u suštini se sve svodi na tjelesno, mentalno i duhovno zadovoljstvo putnika koji svjesno traži i plaća takvo iskustvo. Jednostavno – turizam po mjeri čovjeka.
Lipanjski nadnevci kao turistički magnet
Tako smo svjedočili multifunkcionalnim manifestacijama – od sv. Ante na Humcu, uz kojeg se vežu Muzej i Galerija, preko sv. Ive u Podmilačju kod Jajca, poznatom po “blagoslovu krštenom vodom” uz Vrbas i sjećanju na rijeku Jordan, do sv. Petra i Pavla, koje štuju vrgorački i dalmatinski vjernici, a posebno biciklisti koji koriste razne rute kako bi evocirali uspomene na “drevne prvake i hodočasnike kršćanskog svijeta u njegovim počecima”.
Svakako je vrijedno spomenuti i međugorska događanja, koja se također vežu uz “ivanjske krijesove” od prije 45 godina, koji su “zapalili srca i otvorili dušu” milijunima vjernika te Međugorje učinili globalno najpoznatijim odredištem dinarskog gorja, pa i jugoistočne Europe.
Barbarić, Stepinac i Tesla kao dio duhovne baštine
Ovdje valja podsjetiti i na život i djelo međugorskog mecene fra Slavka Barbarića, koji ima globalno prepoznatu karizmu, kao i blaženika Alojzija Stepinca, kojeg još trebamo snažnije valorizirati na nacionalnoj razini.
Svakako je vrijedan spomena i Nikola Tesla, podrijetlom iz svećeničke obitelji, čija otkrića prirodnih pojava, a zapravo Božjih djela, i danas fasciniraju modernog čovjeka.
Lakmus papir turističke sezone
Zato su upravo lipanjski susreti, koje često povezujemo i s lipom te njezinim ljekovitim cvijetom, što su ga posebno štovali slavenski doseljenici, a vjerojatno i ilirski starosjedioci, dobar pokazatelj ili lakmus papir dinarskog turizma, koji još uvijek vežemo uz sezonalnost.
A da more, sunce, pijesak i hedonizam, koje povezujemo s jadranskom odnosno mediteranskom obalom, nisu jedini turistički aduti budućnosti, pokazuju i globalni trendovi te sve veća potražnja za prirodnom i kulturnom baštinom, a posebno za rijekama i planinama kao značajnijim resursima i zasigurno većim turističkim potencijalom. Samo ekonomski aspekt, bez kulturnih, socijalnih pa i duhovno-emocionalnih obilježja, ostaje trajna akademska, medijska, menadžersko-marketinška i poduzetnička smjernica.
U protivnom će nam umjetna inteligencija nadvladati prirodnu pa bi promišljanje budućnosti turizma od Homo sapiensa prešlo u domenu “homorobotikusa”.
U nadi da će i naši nebeski zaštitnici to prepoznati te civilizacijske tijekove usmjeriti u Božjem pravcu, a mi, zemaljski baštinici njihova života i djela, poštivati i slijediti staru mudrost: “Čovjek planira, a Bog određuje.”
