Mjesec kolovoz na sjevernoj polutci naše planete svakako je najpoznatiji i po korištenju godišnjih odmora kako za “ex radničku klasu” – kako smo u socijalizmu zvali “tvorničke trudbenike” – ali i danas kada je suvremenom čovjeku potreban tjelesni i duhovni ali i duševni odmor. No za drugu “klasu” agro turističkih djelatnika to je prigoda za žetvu i bolju zaradu na svojim proizvodima i uslugama…
Iako ne pripadam strogim kriterijima ni radničke ni agroturističke klase, al nisam ni daleko, pa uz prisjećanje na mladenačke dane na pijacama diljem ex Yu zajednice, zaputio sam se put sjevernog Jadrana ponajprije zbog odmora, ali i rehabilitacije pomalo “ukočenih leđa” i znatiželje o tragovima drevnih ilirskih plemena, Japoda i Liburna.
Kako obično ne planiram ni vrijeme, a ni mjesta posjete to sam prvu stanicu za odmor odabrao Studence, istoimeno mjesto u Imotskoj krajini koje me uvijek podsjeti i na rodne Studence kod Ljubuškog samo što je malo hladnije i sušnije. Bez izvora pitke vode, u zaleđu Biokova a ispod Zavelima, očigledno s “jakom energijom” oduvijek je privlačio i drevne Ilire ali i Hrvatsko-slavenska plemena koja su ovim putem stigla i do toplog mora, našeg Jadrana.
A da ima Božjeg prsta u mom odabiru, potvrđuje susret sa starim prijateljem iz splitske epizode mog života i sportskog angažmana u kuglaškom klubu POŠTAR, u kojem je “alfa i omega” bio tada svestrani entuzijast i ambiciozni pravnik Ante Bilić. Srdačan susret nakon više desetljeća, ali i želja da razmijenimo što više “životnih tijekova, bura i južina, valova i metafizičkih spoznaja…” učinili su od espreso kave pravu bosansku kahvu?!
Uz silne rukotvorine u kamenu i drvetu, vitalni Ante, podijelio mi je i niz prispodoba o svojim “križnim putevima” pa smo sljedeći susret zakazali u mojim Studencima, ispod brda Križevac i Orlovac u dolini hladne Studenčice uz plahovitu pastrvu i čašu žilavke.
Nastavak je slijedio preko Cetinske krajine, koja se intenzivno pripremala za Alkarske svečanosti i štovanje Majke Božje čija je slika “čudom spašena iz zgarišta Ramske crkve i svoje utočište pronašla u Franjevačkom samostanu u Sinju.
Put sam nastavio preko Hana i lijevom obalom Cetine, do Hrvaca, gdje sam ponovo prešao na desnu obalu. Kraći odmor proveo u restoranu VREBA, koji s istoimenim konjičkim klubom drži obitelj Zorica, a čiji je potomak Ivo i ovogodišnji slavodobitnik SINJSKE ALKE, ali i nastavljač brojnih pobjeda ove obitelji koje uz turističko i kulturno poduzetništvo krasi i “oko sokolovo i čvrsta desnica”.
Iako sam namjeravao posjetiti i Knin, ovaj put sam izbjegao “politička prepucavanja i borbe na brvnu između Pantovčaka i Kaptola”, pa sam u Vrlici skrenuo uz brdo s nakanom proći preko Drniša i Promine, danas vinogradarski kraj s možda najboljim pršutom na Mediteranu, ali i sjedištem drevnih ilirskih plemena od kojih su poslije “rimskih osvajača” ostali samo kameni megaliti, koji se nisu mogli pokrasti a niti izgorjeti u plamenu (kroz knjige s početka priče, koje sam uspio pronaći u Riječkom antikvarijatu, saznajem i da su rimske velebne građevine i kultne kulturne institucije napravljene od blaga s istočne obale Jadrana uz poznati “Damnatio memoriae” – uništi svu kulturu i civilizacijske navade domorodaca?!)
Ali kako nisam išao na odmor i rehabilitaciju da bilježim “teške teme”, to sam brzo zaboravio ovaj segment naše povijesti, i u mjestu Modriči zastao da osjetim dah Velebita i Maslenice prisjećajući se ratnog prelaska preko pontonskog mosta ali mjesta rođenja vjerojatno najpoznatijeg Hrvata , vatrenog nogometaša i mega popularnog Luke Modrića.
Ugodu zalaska Sunca pratio sam tijekom cijelog puta “starom krivudavom magistralom” kojom sam prolazio još od rane mladosti putujući busom za Trst, po komad robe tada kultnih farmerica Rifle i Lewis, a nešto se moglo i zaraditi na šverc komercu.Kasnije sam išao put drevne Histrije i Kvarnera radeći za tada respektabilne vanjskotrgovinske i turističke firme.
Nije izostao odmor uz kavu i sladoled u Karlobagu i Senju ispod kule Nehaj, a za pogled na otoke Rab i Krk te ugođaj nisam ni pitao za cijenu, nekad bilo u dinarima, pa kunama, a danas kažu spasonosnim eurićima. Brzo se zaboravi i domovinski ali i drugi ratovi i borbe pa izblijedi i lik i djelo slavnog Stipana Radića, uz vječnu opomenu…” moja puška na mom ramenu, moja lisnica u mom džepu”, koja je krasila već zaboravljenu novčanicu od 200 kuna.
I boravak u Rijeci iskoristio sam za posjet svetištu MAJKE BOŽJE TRSATSKE, koju uz velebnu Crkvu,krase i spomenici svecima Katoličke crkve, papi Ivanu Pavlu II i karizmatskoj Majci Terezi, koji su se jako fino uklopili u kružni križni put, a sve uz impresivan pogled na kvarnerski zaljev.
I kava na riječkom korzu i posjet kultnoj Crkvi sv. Vida koju posebno štuju moreplovci uz već spomenute pohode knjižarama i antikvarijatima, zaokružili su moj boravak u nekad kultnom industrijskom i lučkom gradu, koji je još od mletačkog, pa austrougarskog talijanskog pa i ex Yu vlasti, bio središte gospodarskog i kulturnog života tada moćnih država… kojeg simbolizira i moćni torpedo. Obližnja mondena ljetovališta Kastav, Opatiju, Lovran i druga mjesta ovaj put nisam stigao obići, al ću svakako vrlo brzo pronaći inspiraciju u tragovima drevnih Liburna, čija su brodogradilišna umijeća cijenili drevni narodi Mediterana još prije više tisućljeća.
I povratak prema jugoistoku inspiriran je knjigama koje sam pronašao u antikvarnici, a posebno jer iznimno cijenim uvažene autore uz zahvalnost vlasnicima Tomi i Saši koji su mi omogućili i uvid u druge rijetke, ali vrlo poučne knjige.
Iako mi vremenske prilike nisu bile naklonjene, ali kao i u životu smjene sunca i kiše, dobro sam iskoristio pa sam posjetio i malo ribarsko mjesto Vinjerac gdje sam još studentskih dana kušao loviti lignje s danas pokojnim kolegom Markom i njegovim ocem Antom Vesanović, zatim Vransko jezero i polje odakle sam također zahvaljujući spomenutoj obitelji nabavljao sjeme za nekad uspješno agropoduzetništvo. Nisam propustio ni odmor u nekad kultnom Maškovića hanu, poznatom odmaralištu još iz osmanskih vremena kušajući janjeći tartar, domicilnu vinsku kapljicu ali i kuhanu kahvu iz fildžana, uz očigledan pokušaj domaćina da originalnošću privuku turiste ali i znatiželjnike u ovaj pitomi kraj.
Nisam zaboravio ni tragove glasovitih vladara Šubića i Frankopana, čiji tragovi su diljem Kvarnera i Dalmacije, a i danas u ruševnom stanju, ali su kulturna i turistička atrakcija Bribirskih Mostina kao i Skradina, koji čuva tragove raznih događaja na utoku Krke u Jadran.
Na koncu duhovni ali i duševni mir kušao sam pronaći na otočiću Visovac kojeg sam pohodio na brodici, a impresije iz franjevačkog samostana su vise nego dojmljive. A za pun pogodak ovog kraćeg odmora, ali i inspirativnog blogeraja, pronašao sam ponovnim posjetom alkarskom Sinju, dvorima i klaustru i Crkvi, gdje sam uz zvuke mačkula pozdravio i pogodak “u sridu” mladog Zorice.
I što mi na kraju treba… samo zahvalnost MAJCI BOŽJOJ, sto sam sve ovo vidio doživio i potkraj njenog Dana 15. kolovoza zapisao. A ako i ukoričim sve ove blogove, možda će netko poput mene za koje stoljeće pronaći tu knjigu u jednoj antikvarnici “lijepe naše” ili kako se već bude zvala u krilu nadam se dugovječnije Europe.
Naslovna fotografija: I mostovi na Cetini su dio turističkih atrakcija Hrvaca i Cetinske krajine
Izvor fotografija: Marinko Brkić
