U sjeni ljetnih turističkih priča koje još uvijek preferiraju more, sunce, pijesak… nekako se provlače i kulturno duhovne potrebe suvremenog turista. Pa se tako u režiji muzejskih institucija s obje strane Dinarida RH i BiH, realizira vrijedan projekt o životu i djelima drevnog ilirskog plemena Delmati, koji su živjeli na ovim prostorima više stoljeća prije Krista, ali su ostavili neizbrisiv trag kako na genetici današnjeg čovjeka tako i kroz arheološke artefakte danas dostupne kroz muzejske institucije.
Nedavno održani performans na otvaranju izložbe DELMATI: SNAGA ZAJEDNIŠTVA, a koju su u prostoru i lapidariju priredili organizatori s dinarsko-delmatskog prostora “Lijepe naše” nije ostavila ravnodušnim ni vašeg blogera pa evo zanimljivih detalja.
Naime već duže vremena kroz novinarsku i turističku djelatnost upozoravam da je bitan dio naše povijesti ostao u sivilu javne prezentacije života i djelovanja ilirskih plemena – od Japoda i Liburna na sjeveru preko Delmata u središnjem dijelu do Ardijejaca i Daorsa na jugoistočnim obroncima dinarskog gorja. Nešto smo saznali o tom dijelu naše povijesti preko TV emisija NA RUBU ZNANOSTI, Krešimira Mišaka koji je kroz zanimljive goste i njihova istraživanja zapravo prozvao i akademsku zajednicu na očitovanje.
Pa evo nešto se ipak kreće, vjerojatno ne takvim tempom kako javnost očekuje, jer je i zbog nedostatka artefakata, ali i svekolikog uništavanja naše impresivne baštine od strane rimskih, ali drugih osvajača, to znanstveno teško i dokazati.
Zato nas veseli činjenica da su “muzealci” s obje strane granice pokazali spremnost na akademski izazov, pa i bar dio te baštine prezentirati kako bi se mogla i kulturno i turistički valorizirati.
Od drevnog Duvanjskog polja i vjerojatnog sjedišta ilirskog plemena Delmati s Delminiumom, preko artefakata u dolini rijeka Cetine i Krke te Lašve i Bosne do značajnih brdskih i planinskih prijevoja koje danas notiramo kao rimski, a zapravo su bili u izvornom obliku Ilirski.
I sama posjeta Muzejima – od franjevačkih u Tomislavgradu, Livnu, Rami, Ljubuškom, Visokom, Jajcu… do Zemaljskog u Sarajevu i Arheološkog u Splitu ali i stručno znanstvena literatura mogu poslužiti kao dobar izvor kulturnog nadahnuća, ali i storytellinga turističkih priča.
To su zapravo i itinereri za kreiranje turističkih aranžmana s Jadrana prema unutrašnjosti Dalmatinske zagore te je realno očekivati i involviranje ovih ruta u nove turističke proizvode.
Sjećam se i knjige koju sam dobio od pokojnog studenačkog župnika Don Damjana Raguža, koja se odnosi na istraživanje o ILIRSKIM GRADINAMA I GOMILAMA U DALMACIJI njegova meštra u Splitskom sjemeništu don Ante Škobalja, prije tridesetak godina, a koju u naponu dokazivanja hrvatskog identiteta nisam skoro ni pogledao, ali danas mi je vrlo zanimljiva jer svako poglavlje donosi inspiraciju za novu turističku priču. Vjerojatno ima još takvih knjiga i istraživanja, a koje se mogu turistički valorizirati.
Raduje i sinergija javnog i privatnog i NVO sektora, pa se nadamo kako će priča od Tomislavgrada i Sarajeva, preko Livna, Splita, Zagreba pa moguće i u inozemstvu pobuditi želju i interes za pohođenje ovih prostora, kulturno-edukativnih do turističko-avanturističkih poriva.
Arheolozi i muzealci su iskopali vrijedno Delmatsko ilirsko blago, a na kulturnim i turističkim djelatnicima je da taj identitet kroz imidž i promociju predstave tržištu, a brendirana vrijednost svakog artefakta se nameće kao paradigma održivog turizma
