Kako je Svengali hipnotizirao Maribor

Znali ste da je Maribor grad najstarije vinove loze na svijetu, znali ste za tirkiznu rijeku Dravu, zelene brežuljke i bijelo Pohorje koje se uzdiže iznad fotogeničnog grada sa bogatim povijesnim i kulturnim korijenima. Ali niste znali … tko je Svengali.

Zato pročitajte gradsku priču o mariborskom Houdiniju, svjetski poznatom velikom mađioničaru, sablasnom hipnotizeru i mističnom iluzionistu. Neka vas začara, zbuni, zabavi i ostavi bez daha nitko drugi nego mariborski gradski pripovjedač Vid Kmetič. Svaku mariborsku priču prezentira na nezaboravan način i uvući će vas u nevjerojatan vrtlog prave mariborske storytelling čarolije!

Sa Vidom istražujemo “rajzefirbčne zgodbe“, na portalu smo vam već predstavili Maribor kao metropolu, upoznali smo vas sa mangupom Jurčekom ali za vas uskoro slijedi još pregršt autentičnih lokalnih sadržaja iz prkosnog grada kulture!

Vid Kmetič priča: “Oči su mu žarile kao đavlu.”

Stariji Mariborčani i danas se ga dobro sjećaju. Bio je svjetski poznat iluzionist i hipnotizer, a njegova je priča barem jednako nevjerojatna i fascinantna kao što su nekada bili njegovi nastupi.

Svengali je rođen kao Leo Škerbinc 12. studenoga 1894. u blizini Šentilja u Slovenskim goricama. Školovao se za knjigovežu u Mariboru, no ubrzo je napustio taj poziv i pronašao novi posao u kazalištu. Tamo je uglavnom pripremao scenografiju za predstave, a nekoliko se puta pojavio u manjim sporednim ulogama. Vjerojatno je tada prvi put osjetio gdje mu je mjesto – na pozornici.

Počeci karijere mladog Lea Škerbinca

S početkom Prvog svjetskog rata, kao i većina mladića, obukao je vojnu odoru i otišao na front, no nekoliko mjeseci kasnije zarobili su ga Rusi u Galiciji. Neko vrijeme bio je premještan iz jednog logora u drugi dok nije završio kao ratni zarobljenik u Taškentu. Dok je bio u zatočeništvu, povremeno je iskušavao vježbe hipnoze i hipnotizirao zatvorenike, a kad je za to čuo logorski liječnik, pozvao ga je k sebi. I on se bavio fakirizmom i jogizmom, hipnozom i telepatijom. U svom uredu počeo je poučavati i usavršavati mladog Škerbinca, a na kraju mu je pomogao u bijegu iz logora.

No stečena sloboda nije dugo potrajala, Leo je uhićen u jednom od većih ruskih gradova i ponovno postaje ratni zarobljenik. U novom logoru nastavio je hipnotizirati kažnjenike, a ni ovoga puta njegove vještine nisu ostale nezapažene. Neki ruski oficir ispričao je direktoru cirkusa Nikitin, koji je u to vrijeme posjetio grad, o svom neobičnom zatvoreniku. Očito je mladić ostavio veliki dojam na direktora. Brzo je oslobođen, dobio je frak, cilindar i lakirane cipele te postao cirkuski hipnotizer.

Ubrzo je svojim nastupima počeo stjecati prve uspjehe, jer Leo Škerbinc nije bio samo hipnotizer, mađioničar i ezoterik, već i istinski umjetnik koji je poznavao snagu svojih svijetlo sivih, pomalo mefistovskih, upečatljivih očiju. Spretno ih je koristio kao prednost u svojim nastupima. Na primjer, mogao je sugerirati publici da je voda ušla u cirkus i da su ljudi panično skakali na stolice u strahu od poplave. Sa svojom točkom gostovao je u St. Petersburgu i uvjerio publiku u Carevoj loži, a nakon uspješnog nastupa osobno mu je čestitao čak i ozloglašeni Rasputin, eminentni hipnotizer.

Svengali bježi iz Rusije

Sa Oktobarskom revolucijom završilo je njegova kariera u cirkusu, ali kao što je život Lea Škerbinca do tada bio pun događaja, dramatičan je bio i njegov bijeg iz Rusije. Dok je satima i satima čekao vlak u čekaonici na željezničkom kolodvoru, primijetio je da usnulom gospodinu pokraj njega iz džepa viri novčanik. Kad je vlak napokon stigao, vješto ga je izmaknuo, brzo uskočio u vlak i odvezao se prema granici. No pred granicom zaustavio ga je ruski vojnik. Škerbinc, do tada već iskusan hipnotizer, brzo ga je sugestijom stavio pod svoju kontrolu. Vojnik se okrenuo u stranu, a Leo se prošetao pored njega, bacivši mu u prolazu ukraden novčanik pun rubalja.

Svengali se vraća u Maribor

Nakon povratka iz Rusije, Leo Škerbinc, tada već pod umjetničkim imenom Svengali, prvi put nastupio je u Mariboru 1921. godine u dvorani Götz (današnja dvorana Union) i možemo reći da se taj nastup smatra početkom njegove druge kariere.

Proputovao je cijelu Europu i nastupao u svim većim gradovima, od Beča do Pariza, sa svojim eksperimentalnim večerima na području magije, telepatije i sugestije. Svugdje je doživio uspjeh i oduševljenje publike, obično praćeno nevjericom “kako je tako nešto moguće”. Nastupao je u fraku i crnom ogrtaču sa bijelim postavama, bijelim rukavicama i crnim štapom, glave pokrivene sa cilindrom.

“Lice mu je bilo potpuno bijelo, a oči su mu žarile kao đavlu”, zapisali su u to vrijeme.

Maribor se prisjeća Svengalija

Pojava iluzionista još uvijek je u sjećanju starijeg gospodina iz Maribora:

Sjećam se posjeta Svengalija mojoj osnovnoj školi. Na prvom katu bila je učionica s malom pozornicom i s nestrpljenjem smo iščekivali nastup poznatog hipnotizera. Kad je započeo program, na pozornicu je pozvao neke učenike, volontere, među kojima sam bio i ja. Morali smo sklopiti ruke, a on je otvorenim dlanovima usmjeravao pogled s jednog na drugog. Zatim je neke od nas vratio u publiku, a ostale je hipnotizirao da izvrše sve što je naredio. Naravno, izvedba je izazvala puno smijeha i čuđenja kako je to moguće. Također se sjećam da je imao dosta problema probuditi jednog od hipnotiziranih.

Još starija Mariborčanka prisjeća se kako je oko 1950. s prijateljicom posjetila Svengalija u njegovom domu da im prorokuje. Mlade djevojke zanimala je njihova budućnost posebice, naravno, ljubav, a mladenačka znatiželja dovela ih je do već poznatog hipnotizera. Na Koroškoj cesti, gdje je zaprimao stranke, dobro ih je dočekao, pamte ga kao vrlo susretljivu osobu. Na razgovoru, koji nije vođen pod hipnozom, mogla je biti prisutna samo jedna djevojka, druga je morala čekati vani.

Odlučila sam da mu svojim reakcijama ne pokažem ispravnost njegovih nalaza. Tijekom razgovora o prošlosti i sadašnjosti promatrao je moje reakcije i izraze lica, ali nisam se dala zavarati pa je vjerojatno imao problem.

Proricanje sudbine pamti kao predviđanje generalnih događaja koje većina ljudi doživi u nekom trenutku u vremenu. Recimo, rekao joj je da je za nju zainteresiran zgodan crnokosi mladić i da će joj uskoro poželjeti prići i uspostaviti kontakt. Ona i njezina prijateljica tada su sa znatiželjom promatrale sve crnokose momke, ali izabranog “švalera” nažalost nije bilo.

Svengali nije varalica!

Međutim, unatoč moći koju je imao nad hipnotiziranim, Svengali nikada nije prešao granicu dobrog ukusa. Uvijek se prema njima odnosio s poštovanjem, a ako bi pred publikom počeli činiti nešto što što bi ih moglo previše osramotiti, brzo ih je budio iz hipnotičkog stanja. Tako je na jednom od svojih nastupa u Ljubljani volonteru predložio da sjedne na klupu u parku s ljubavnicom na koljenima, a umjesto nje mladiću na koljena sjeo je sam Svengali. Mladić ga je grlio i ljubio, ali kada je pokušao posegnuti između njegovih nogu, hipnotizer ga je brzo probudio.

Uz pomoć odabranih medija pretraživao je dvorane za nastupe u potrazi za predmetima koje je publika skrivala dok je on sam napuštao dvoranu, na primjer igle, pribadače, rupčiće. Kako bi spriječio prijevaru, uvijek su ga pratila dva volontera iz publike.

Možda najprepoznatljivi bio je Svengali sa točkom u kojoj je sudjelovala njegova asistentica i medij, a kasnije i supruga, Elis iz Maribora. Hipnozom ju je doveo u obamrlo stanje katalepsije u kojem se njeno tijelo potpuno ukočilo. Naslonio joj je glavu na naslon jedne, a njezine pete na naslon druge stolice i stao na nju sa svom svojom težinom (više od devedeset kilograma). Naravno, uz zaprepaštenje zadivljene publike.

Svengali počiva na groblju Pobrežje, Maribor

Iako ga je put vodio diljem Europe, Svengali se uvijek vraćao u svoj skromni stan na Koroškoj cesti u Mariboru. U mirovini je također povremeno nastupao sve do kraja života.

Posljednji put je kročio na pozornicu 3. siječnja 1965. u Pesnici. Leo Škerbinc – Svengali preminuo je 15. siječnja 1965., samo godinu i pol nakon smrti supruge Elis, a oboje su sahranjeni na mariborskom groblju Pobrežje.

Fotografije: fotoarhiv Vid Kmetič