Krojač Drago i prelja Lizika, ljubav u vrijeme okupiranog Maribora

Gradske su priče ono što svakom gradu daje poseban šarm i uzdiže ga iznad fotogeničnih površina standardnih turističkih sadržaja. Kroz serijal autentičnih mariborskih priča lokalnog interpretatora Vida Kmetiča lagano upoznajete buntovni radnički grad Maribor zajedno s njegovim jedinstvenim karakterom. Ovaj put predstavljamo gradsku ljubav u dobru i zlu u predratnim i ratnim godinama.

Vid Kmetič predstavlja ljubavnu priču o Dragu i Liziki

Drago i Elizabeta Golob zapravo su bili prilično tipičan mladi bračni par za predratni Maribor. Živjeli su na Studencima, radničkom predgrađu, oboje zaposleni u tekstilnoj industriji u burnim tridesetim i, za buntovni Maribor, opasnim ratnim vremenima. Ipak, postoji nešto posebno u njihovoj priči, drugačija ljubav koja ih odvaja od drugih.

Drago, politički zatvorenik

Drago Golob rođen je 5. studenoga 1911. u Svetoj Trojici u Slovenskim goricama. Kao dječak napasao je stoku po selu i derao hlače u domaćim školskim klupama. Ubrzo potom put i potraga za boljim životom doveli su ga u Maribor. Školovao se za krojača i zaposlio u jednoj od brojnih gradskih krojačkih radionica. Ubrzo se upoznaje sa sve većim radničkim pokretom, pa je 1934. osuđen na godinu dana “zatvorske robije” zbog “širenja komunističke propagande”. Osuđenike su tada s lisicama na rukama “šetali i šepurili” po gradu, a on je zatvorsku kaznu služio u Kaznenom zavodu Zabela kod Požarevca. Kasnije je pričao da je tek u zatvoru istinski upoznao radnički pokret i komunizam. Politički zatvorenici imali su svoju svojevrsnu političku školu, Edvard Kardelj i Miha Marinko bili su mu “cimeri”.

No Drago je u Zabeli najviše zapamtio jednog drugog zatvorenika. Ondje je bio zatvoren zloglasni Puniša Račić koji je 1928. u Saboru hicima iz vatrenog oružja ubio tri i ranio dva zastupnika Hrvatske seljačke stranke. Račić je u zatvoru imao potpunu slobodu i u bijelom odijelu je “kao pijetao paradirao” zatvorskim dvorištem. Jedino s komunistima nije htio imati posla i izbjegavao ih je naveliko.

Lizika, Hutterova prelja

Elizabeta Papež rođena je u Mariboru 8. studenoga 1917. u obitelji sa šestero djece. Nakon osnovne škole i kad je dovoljno odrasla, mlada Lizika postala je Hutterova prelja. [Tekstilni industrijalac i filantrop Josip Hutter značajno je obilježio razvoj grada Maribora u 20. stoljeću, naročito svojom visoko razvijenom društvenoj odgovornosti prema radnicima, op. prev.] U tvornici, u kojoj su već radile njena majka i sestre, rado su zapošljavali članove iste obitelji. Inače, posao kod Huttera nije bilo lako dobiti, jer je zbog dobrih plaća i uvjeta bio vrlo željen i tražen.

Drago, Lizika, okupirani Maribor, ljubav
Lizika i Drago pred zajedničkim domom. Arhiv Vid Kmetič

Lizika je bila jedna od onih koja je za vrijeme štrajkova tekstilnih radnica 1936. godine “iskoristila” poznati Hutterov trodnevni plaćeni godišnji odmor i solidarno se pridružila štrajkašima.

Godinama kasnije, ljubav je nasmijala Draga kroz sjećanje na te dane: “Lizika je vikala po ulicama ‘Dajte nam kruha!’, a doma smo imali tri vrste mesa i čekao sam je da dođe sa štrajka i skuha nam ručak.” Hutterovi su radnici u to vrijeme dobro živjeli i nisu štrajkali zbog sebe nego zbog onih tekstilaca koji su u usporedbi s njima bili stvarno siromašni. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su “Kulturbundovci” već vodili glavnu riječ u tvornici, dobila je otkaz. Tada je već bila bez dlake na jeziku, a predugi jezik ju je na kraju koštao posla. Ali o samom Josipu Hutteru nikada nije rekla ružnu riječ, za nju je on uvijek bio “veliki gospodin”.

Ljubav ih je vezala zajedničkim životom na Studencima

Drago i Elizabeta su svom zajedničkom životu koji je zatim trajao gotovo 60 godina, rekli “da” krajem veljače 1936. Na vjenčanim fotografijama vidi se da su oboje silno elegantno uređeni, jer ipak “Hutterovi nisu bili prosjaci”. Mogli su si čak priuštiti najam automobila i odvesti se sa vjenčanim kumovima do obitelji Papež na gozbu.

Drago, Lizika, okupirani Maribor, ljubav
Vjenčane fotografije Lizike i Draga. Arhiv Vid Kmetič

Ljubav ih je vodila do prvog zajedničkog doma u iznajmljenoj sobi u kući na kraju Sokolske ulice u Studencima, a ubrzo su se preselili u Obrežnu ulicu. Taj kraj nazivali su “selendra”, naokolo su se prostirala polja i šuma. Oni “pravi” Studenci bili su samo oko Jožefove crkve do Sokolskog doma. No nisu dugo živjeli u Obrežnoj ulici. Njihovi prijatelji, obitelj Grgič, ponudili su im stan u Ciril – Metodovoj ulici i tu su ostali cijeli rat i prve godine nakon rata. Godine 1937. rodio im se sin koji je, kako je tada bilo uobičajeno, dobio ime po ocu – Drago mlađi.

Ljubav do kulture svoga grada

Drago, Lizika, okupirani Maribor, ljubav
lijevo: Lizika i Drago u šetnji gradom / desno: svjedodžba za majstora / arhiv Vid Kmetič

Mlada obitelj dobro se snašla. Lizika, Hutterova prelja sa dobrom plaćom i krojač Drago, koji je godinu dana prije rata položio majstorski ispit i otvorio svoj obrt. Počeo je razmišljati o proširenju i kupnji novih šivaćih strojeva, pa čak i o izgradnji vlastite kuće. Drago je bio aktivan i u kulturi. Velik dio slobodnog vremena posvećivao je glumi u Sokolskom kazalištu na Studencima. Njime je tada upravljao Jože Mlakar, prvi glumac Drame SNG Maribor nakon rata. Za vrijeme svog vodstva Mlakar je amatersko Sokolsko kazalište podigao na zavidnu razinu. U predstavama koje je režirao i sam je glumio, a za scenografiju se pobrinuo akademski slikar Maks Kavčič.

Svake godine 19. ožujka Golobova i mali Dragec odlazili su na poznato Jožefovanje [Josipovo, op.prev.]. Sajam uz Jožefovu crkvu bio je središnji događaj na Studencima. Odlazak tamo bila je praktički obaveza svakog Studenčanina i pravi praznik za oči.

Drago, Lizika, okupirani Maribor, ljubav
Sa sinom Dragom na Jožefovom sajmu. Arhiv Vid Kmetič.

Lizika srećom umakne smrti

Početak rata donio je velike promjene u svačije živote. Grgičevi, obitelj koja im je ponudila stan, odmah nakon okupacije protjerani su u Srbiju. Golobovi su također očekivali kucanje na vrata. Drago je već tridesetih godina bio osuđivan kao komunist i vrlo brzo bi se mogao naći na nekoj od lista njemačkog Kulturbunda. Imali su sreće, samo je Lizika pozvana na “rasni pregled”. Bila je malo previše tamnokosa i tamnooka za nove njemačke standarde. Dobro su je izmjerili, proučili njezino porijeklo i temeljito je ispitali. Takozvana političko-gospodarska komisija bila je zadovoljna izmjerenim i saslušanim, Lizika je dobila “pozitivnu” ocjenu i mogla je ostati u gradu.

Unatoč opasnostima, kojih je u okupiranom Mariboru bilo možda malo više nego u drugim gradovima, oboje su bili dio pokreta otpora. Ponekad su i kod kuće sakrili komad oružja. Lizika se kasnije sjećala kako je Drago jednom prilikom popravljao uniformu SS časnika, a ona ju je marljivo peglala, dok je časnik sjedio na “kolnkišti” [sanduk za drva, op.prev.] u kojoj je bilo skriveno oružje. Tog je iz grada dovezla Lizika na biciklu.

Drago, Lizika, okupirani Maribor, ljubav
Lizika na biciklu. Arhiv Vid Kmetič

Važila je za atraktivnu ženu, no očito je imala i čelične živce. Na punktovima se samo ljubazno smješkala čuvarima i oni su je uvijek bez problema puštali. Imala je nevjerojatnu sreću 15. srpnja 1944. Dio njezinih dužnosti uključivalo je kuhanje i donošenje hrane u kuću u Hrenovu 10 na Studencima, gdje je bilo sjedište Okružnog odbora OF-a. Tamo je trebala ići i taj dan, ali je malo zakasnila i kad je otišla od kuće, u daljini se već čula pucnjava. Nijemci su opkolili kuću i ubili pet pripadnika pokreta otpora koji su se tada tamo nalazili. Bilo je samo pitanje vremena kada će se među njima naći i Lizika. Spomenik na pročelju kuće još uvijek obilježava ovaj dan.

Drago, Lizika, okupirani Maribor, ljubav
Spomen ploča na Hrenovoj ulici 10, Maribor.

Ljubav im je poklonila Danicu

Mlada obitelj sretno je preživjela i savezničko bombardiranje grada na kraju rata, te se 9. svibnja zajedno s ostalim Mariborčanima radovala slobodi i novom vremenu. Ubrzo nakon oslobođenja Golobove je posjetila UDBA. Budući da su oboje bili dio pokreta otpora u okupiranom gradu, a Drago je čak bio i predratni komunist, ponuđena im je opremljena krojačka radionica u Piranu. Sve ih je čekalo, samo su trebali uzeti svoje osobne stvari i ukrcati se na vlak.

Ali Drago je to “tuđe nećemo” shvatio doslovno cijeli život. Odbio je selidbu i radionicu i najprije je potražio posao u kazalištu. Potom se okušao i u krojačkim poslovima, ali ta vremena nisu bila najsklonija privatnicima. Porezi su im bili znatno previsoki i obrt je ubrzo bio prisiljen zatvoriti. Zaposlio se u tvornici Boris Kidrič koja je nastala u Studencima iz nekadašnjih pogona Južnih željeznica, da bi na kraju postao vođa inventura. Svoja popodneva je do kraja života provodio za šivaćim strojem, pognut nad svojim vjernim Singerom.

Lizika se nakon rata nije zaposlila, ljubav ju je vezala brigom o domu kojeg su konačno stvorili u kući u Sokolskoj 18. Obitelj Golob je 1947. dobila kćer Danicu, moju majku.

Saznajte više u mariborskim pričama!

Grad Maribor ne čini samo najstarija vinova loza na svijetu, vinorodni brežuljci, prekrasna priroda, Pohorje i fotogenična arhitektura. Znate li da čokoladice i album Životinjsko carstvo potječu baš odavde? Ili što je u našem gradu radio Nikola Tesla? Kako provodimo čarobno vrijeme adventa? Ili zašto smo prkosan grad kulture? Dobro nam došli u metropolu zvanu Maribor, grad jedinstvenih autentičnih priča!

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.