Arheološki lokalitet Burnum pronaći ćete unutar Nacionalnog parka “Krka”, iznad kanjona, slapova i jezera, u prostoru izuzetnih ljepota i prirodnih vrijednosti. Burnum je bio rimski vojni logor i naselje, a ostaci logora danas se mogu vidjeti u mjestu Ivoševci, dvadesetak kilometara od Knina u smjeru Kistanja.
Osim priređivanja golemih javnih spektakala poput gladijatorskih borbi i utrka zaprega u cirku, Rimljani su rado igrali obiteljske i prijateljske igre. Kada je riječ o društvenim igrama i igrama na sreću Rimljana, većina odmah pomisli na bacanje kocke. Malo ih je pak koji znaju kako su “par-nepar” ili “pismo-glava” (navia aut capita) bile u najmanju ruku jednako omiljene rimske igre.
Popularne su igre loptom, od kojih su barem dvije organizirane s natjecateljskim pravilima. Rimski harpastum, razvijen od grčke igre episkyros, žestoka je defanzivna igra muškaraca. Cilj joj je bio sačuvati malu loptu na svom dijelu terena dodavanjem, eliminiranjem protivnika pogocima i izbjegavajući da oni presjeku putanju lopte. Žene su rado igrale neku vrstu odbojke expulsim ludere. Kod djece i djevojaka popularna je penta litha, srodna narodnoj igri piljaka. U njoj se bacaju astragali, tj. životinjske kosti stopala, i hvataju na različite načine. Kako je ova igra bila popularna i među vojnicima iz Burnuma ukazuju i nalazi astragala pronađenih tijekom istraživanja.
Križić-kružić, mlin, šah, backgammon…
Po cijelom rimskom svijetu nalazimo ostatke kompleta za igre na pločama. Terni lapilli odgovaraju dječjoj igri križić-kružić. Pandan današnjoj jednostavnoj narodnoj igri koja se zove trilja, u rimsko doba bio je mlin (mola). Pomicanjem žetona po sjecištima mreže linija, zatvarali su se i oduzimali protivnički pješaci. Na lokalitetu Burnum pronađena je velika količina raznih žetona izrađenih od stakla, kamena, gagata i kosti koji su se koristili za igre na pločama.
Osobito je bila popularna igra razbojnika (ludus latrunculorum) i njoj istovjetna igra vojnika. Srodne su današnjem šahu, a spominju ih rimski pisci Varon, Marcijal i Ovidije. Šesnaest ili trideset figura pješaka različitog statusa (mandrae, milites i bellatores) pomiču se po poljima šahovnice s ciljem dobivanja taktičke prednosti. Među vojnicima bila je popularna i tabula, igra iz kategorije backgammona, u kojoj se žetoni pomiču po stazi na temelju tri broja postignuta bacanjem kockica. Nakon što bi se svi žetoni uveli na ploču s 24 rova cilj je bio odnijeti sve protivničke osamljene žetone. Tabulu i njenu varijantu ludus duodecim scriptorum, nepoznatih pravila, premda su pronađene ploče s tri ucrtane staze, igrali su svi, od djece do careva.
Kocka je bačena
Na današnji minigolf podsjeća rimska igra orca, nazvana tako po starome glinenom vrču. U toj igri trebalo je kuglicu, orah ili lješnjak ubaciti u uzak otvor vrča, lonca ili amfore. Ako pri ruci nije bilo nikakve posude, jednostavno bi se izdubila rupa u zemlji.
Kod odraslih, a osobito među vojnicima, ipak je najpopularniji oblik zabave bilo kockanje. Kockice su pronađene i na lokalitetu Burnum. One pokazuju kako su vojnici bili strastveni kockari te je igra imala važnu ulogu u njihovom životu. Antičke kocke bile su obično heksaedri s brojevima od jedan do šest, pri čemu su kocke morale biti tako numerirane da zbroj nasuprotnih stranica uvijek iznosi sedam. Kocke su se izrađivale od najrazličitijih materijala: keramike, bronce, olova, kosti, stakla, kvarca, bjelokosti, jantara ili zlata. Osim heksaedara postojale su i “kocke” u obliku osmerostranog zvrka ili poliedra s 18 ili 20 ploha.
Zanimljiv je podatak kako je zakon o igrama na sreću donesen još u antici (Lex alearia). Njime je kockanje zabranjeno, a dobici su prema tom zakonu izjednačeni s pljačkom. Međutim, kockanje je bilo dopušteno jedino za vrijeme saturnalija te za vrijeme sportskih natjecanja iako se kockanje u antičkom Rimu smatralo nedoličnim i štetnim po karakter. Unatoč tome, kockalo se strasno i dalje, u svim društvenim slojevima, a ovisnost o kocki fenomen je poznat od davnina.
Izvor i fotografije: Nacionalni park “Krka”
