Srednjovjekovni viteški megdani i popratne manifestacije već pomalo ulaze i u sfere kulturnog turizma. Putni koridori i drevni tragovi uz rijeke su oduvijek bili inspirativni za kreiranje turističkih proizvoda u reciptivnoj destinaciji.
I vreli srpanjski dani uz klasične turističke proizvode na moru i rijekama za inovativne i kreativne turističke djelatnike mogu biti i te kako inspirativni. Uz tradicionalna vjerska okupljanja koja su uvriježena u dinarskom puku i pučki derneci s viteškim igrama znaju biti zanimljivi za moderne turiste koji traže nešto novo i originalno na svom odmoru.
Tako smo i na tragovima srednjovjekovne baštine pronašli neke etablirane turističke destinacije kao sto je srednjobosanski gradić Jajce i dalmatinski Trilj, koje vežu i riječni identiteti i putni koridori Cetine i Vrbasa.
I dok se u Jajcu već godinama susreću viteška i kulturna društva iz RH i BiH, za cetinsku krajinu se tek pripremaju slični “megdanski susreti”.
Iako obje destinacije imaju impresivnu povijesnu i kulturnu baštinu od prapovijesti do 20. stoljeća, ipak nam se čini da su slavna srednjovjekovna pomalo u sjeni rimskih ili pak turskih vremena.
Ilirsko rimske te tursko mletačke borbe za prevlast imaju znamenite artefakte, a jedna od njih i SINJSKA ALKA i globalno je prepoznata kao atraktivna kulturno turistička priča.
Ali ako malo bolje zavirimo u povijesna vrela, onda život i djelo Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a posebno njegovo viteštvo u gospodarenju koridorima ovih rijeka pa sve do Splita i srednjodalmatinskih otoka, doista zaslužuju i turističku valorizaciju.
Uz kreiranje zajedničkih turističkih proizvoda zagorski i riječni dijelovi susjednih država imaju i realni izgled na sve izbirljivijem turističkom tržištu. Jajce i Vitez u BiH su dobar primjer, a želja i volja cetinskih turističkih poklisara da slijede i surađuju na takvim projektima svakako zaslužuju i pažnju i respekt. Već smo spominjali drevnu Čačvinu, a sad i susjedne Voštane, koji mogu postati i jak turistički adut ne samo grada Trilja nego i cijele cetinske krajine pa i Dalmacije.
Padine i vrhovi drevne Kamešnice su oaza agro i ljeko turizma, a domicilni poduzetnici potpomognuti dijasporom traže nove izazove za ulaganja. To je pravi put, ne samo za deklarirani održivi turizam nego i za demografsku obnovu Lijepe naše s obje strane granice.
Cetinski i vrbaški vitezovi su spremni za megdan i na turističkom tržištu. Malo dinarske i političke bure im treba da zavrte lopatice poput ekološke vjetroenergije.
“Malo nam za sriču triba”… refren je popularne pjesme, a nastala je upravo na ovim prostorima. Dodajmo još i ljubav prema rodnoj grudi i čistom okolišu kao dobitnoj životnoj priči.
