OKIĆ – nikad osvojen kaštel nadomak Samobora

spot_img

Svakoga dana poglede tisuća i tisuća putnika privlači stožasti vrh na rubu Žumberka – Samoborskog gorja, sjeverno od autoceste Zagreb – Karlovac, na vrhu kojega je kaštel istog naziva kao i sam vrh – Okić. Priznajem, nebrojeno puta sam se provezao nagovarajući se: “Jednom ću se popeti tamo”. I tako sam si jednog lijepog dana – i to doslovno jer šteta bi bilo popeti se na 500 metara visoki vrh za loše vidljivosti – ispunio želju.

U povratku iz Zagreba prema Karlovcu umjesto prema naplatnim kućicama u Lučkom, uputio sam se u društvu svoje životne suputnice Bibe, prema Samoboru, a potom na dijelovima uskom i krivudavom cestom slijedio putokaze sve do Planinarskog doma Maks Plotnikov. Tu je kraj ceste.

Nekoliko je pravaca uspona na vrh. Jednom od njih, vrlo zahtjevnom posebno bez alpinističke opreme, prije još malo pa dvjesto godina hrvatska književnica i alpinistica, inače rođena Karlovčanka, Dragojla Jarnjević, uspješno se popela i to bosa. Njoj u čast, kao pionirki hrvatskog planinarenja i alpinizma, ta staza nosi ime – Dragojlina staza.

Mi smo se opredijelili za novu stazu odmah lijevo označenu kao lakšu i za nekih desetak minuta došli do podgrađa srednjovjekovne utvrde. Još sada se mogu raspoznati glavni ulaz i dugačka zgrada koja je imala vjerojatno tri etaže. Moguće da su to bile gospodarske zgrade, kakve su se nalazile uz većinu utvrda, dok je rezidencijalni dio bio na vrhu.

Uspon do tog podgrađa je šetnja po parku, kada se usporedi s onime što slijedi. Biba je komentirala da se osjeća kao Frodo koji se penje u Mordor. Staza je vrlo uska, na nekim mjestima je dobro pridržati se za korijenje ili kamenje, što je gotovo pa veranje. Ipak, pri kraju uspona uslijedila je nagrada.

Prvo smo naišli na okruglu kulu koja je, prema priloženom nacrtu, vjerojatno bila vodosprema, a iznad nje smo izbili do nekadašnje crkve, za koju se više ne zna kome je bila posvećena. U tom je dijelu još uvijek očuvan luk iznad apside koje više nema, ali je zato barem kao utjeha omogućen prekrasan pogleda prema sjeveroistoku.

U starim spisima utvrda Okić spominje se krajem 12. stoljeća, a slavu je stekla time što su je bezuspješno opsjedali Mongoli, a potom i Turci. Braniteljima Okića na ruku je išla majka priroda, ali i vještina graditelja, tako da je za ratnu tehniku i vještinu onoga doba Okić ostao noćna mora svih njegovih napadača.

Okić je u dvije generacije, od godine 1416. do 1479. pripadao Frankopanima i to knezu Nikoli IV. Frankopanu, a potom njegovom sinu Martinu II. koji ga je s još nekim drugim posjedima nakon smrti ostavio kralju Matijašu Korvinu.

Uspon i obilazak Okića inspirirao me je da napišem priču o kneginji Katarini, jedinoj kćeri od 11 djece kneza Nikole IV. Frankopana, koja će se naći u novoj knjizi priča o Frankopanima.
I za kraj, pronašao sam podatak o samom nazivu Okić. Kažu da je nastao od latinskog naziva iz rimskog doba “Mons acutus” što bi sasvim dobro preveli na hrvatski kao “Oštro brdo”, no vremenom su ljudi iskvarili izvorni izraz u današnji Okić.

Ako se odlučite na obilazak ove utvrde, što svakako preporučujem od srca, izaberite lijep i sunčan dan, kad je dobra vidljivost. Uživat ćete u pogledu jednako, ako ne i više, kao što smo i mi.

///Ako još niste, krenite na izlet u Samobor

Fotografije: Tomislav Beronić

***

Naručite knjigu FRANGERE PANE: Priče o Frankopanima autora Tomislava Beronića.
Knjiga je dostupna na POVEZNICI

Knjiga Frangere pane - Tomislav Beronić


POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.