U vremenu kada smo okruženi uvozom – od proizvoda koje nudimo posjetiteljima, pa do radne snage – od iznimne je važnosti vratiti mlade na otok, pokazati da se može nešto stvoriti korištenjem lokalnih sirovina, pokazati da je Brač više od plaža te da se radi o otoku na kojemu je lijepo živjeti, smatra Pero Eterović koji se bavi proizvodnjom uporabnih i ukrasnih predmeta od maslinovog drva.
On će uvijek tvrditi kako Bračani imaju sreću što žive u ovom komadiću raja na zemlji, ali i da imaju dužnost sačuvati ga za naredne generacije kako bi i one mogle uživati u blagodatima koje pruža. Upravo zato je bitno očuvanje tradicionalnih obrta.
Bračko maslinovo drvo
Gotovo svi proizvodi koje izrađuje (zdjele, vaze, svijećnjaci, žlice za med i ostalo) obrađuje na tokarskom stroju s ručnim dlijetima od kojih je neke sam izradio jer se kod nas ne mogu kupiti. Komadi koji se ne mogu obraditi na stroju, a imaju potencijal, poput stalaka za vino ili pladnjeva za voće, obrađuje raznim glodalima i roto-rašpama.
Slijedi brušenje do fine granulacije čime ističe kontrast glatke završne obrade s karakternim pukotinama koje predmet čine posebnim. Proces završava premazom mješavine mineralnog ulja i pčelinjeg voska što je sto posto ‘food safe’ varijanta.
Pero je posebno ponosan na činjenicu da svu sirovinu nabavlja na rodnom otoku poštujući princip održivosti – kroz pomlađivanje starih maslinika – za razliku od sve češćeg uvoza iz Tunisa ili Maroka, a što se prodaje pod autohtoni hrvatski proizvod, zbog čega negoduje.
Ističe kako se može prepoznati radi li se o hrvatskoj maslini ili ne, jer je vidljiva razlika u šarama, boji drva, gustoći, težini i općenito ljepoti. Naime, smatra da nema do naše masline, iako je svaki proizvod od maslinovog drva, odakle god potjecao, vrlo ugodan oku.
Razmišljajući o svom životu na otoku, kaže kako je oduvijek bio povezan s morem, kamenom i maslinom. Dodaje da je ljubav prema maslini nasljedna, genetski usađena. Njega je osvojila njena tvrdoglavost, otpornost, boje, gropi.. upornost da ostane na ovaj ili onaj način hraniteljica otoka što je uvijek bila.
Autohtoni proizvod s pričom
Krenulo je kao hobi, ali se ubrzo zaljubio u proces izrade i konačni proizvod. Kaže da je neopisiv osjećaj komadu drva koji je bio ‘osuđen na peć’ udahnuti novi život. Smatra i kako su sve nesavršenosti predmeta koje izrađuje zapravo prednost jer ih specifične pukotine čine unikatima.
Po struci je automehaničar, ali se time u životu najmanje bavio. Tijekom godina imao je prilike okušati se u raznim zanatima, no najviše mu je odgovarao rad rukama, stvaranje nečeg novog i originalnog.
S obzirom da je tek u počecima razvoja, prodaja se odvija uglavnom preko poznanika i preporukom kupaca te putem Instagram i Facebook stranica pod nazivom Limbel.
Vjetar u leđa dali su mu i ‘kolege’ s raznih strana svijeta iskazujući dojmove o njegovim radovima. Oni su svjesni, kaže, koliko je zahtjevno obraditi maslinovo drvo sa svim njegovim nesavršenostima, a da se ne raspukne.
Priznaje kako je teško unikatnim autohtonim proizvodima konkurirati jeftinim školjkama i magnetima iz Kine ili pak onima izrađenima od afričke masline, ali polako i to vrijeme prolazi.
Sve više posjetitelja kao uspomenu sa sobom želi ponijeti ‘komad otoka’, autohtoni proizvod s pričom. Ljudi su spremniji platiti više jer cijene kvalitetu, uloženi trud, vrijeme i ljubav utkanu u komad koji im se svidi, smatra Pero Eterović iz Nerežišća na Braču.
Foto: Limbel
Izvor: HrTurizam
