Vodimo vas na jedinstveno mjesto iz kojeg izvire slobodarska, tisućljetna povijest jedne od najstarijih hrvatskih knežija i koje krasi jedinstvena ljepota prirode omeđena kamenom mitske planine Mosor, bistrom vodom zelene rijeke Cetine i plavim Jadranom u daljini.
Brdo Gradac u mjestu Gata kraj Omiša (7 km) odavno je poznato ljubiteljima planinarenja u Dalmaciji, kao i ljubiteljima gledanja u zvijezde. Ovaj biser netaknute prirode je popularna lokacija za promatranje Perzeida na noćnom nebu u kolovozu. Do Graca se lako dolazi ako idete sjeverno iz pravca Omiša ili vozeći ravno iz pravca Tugara ako dolazite Srednjim Poljicima iz Splita. Prolazeći kroz impresivni kanjon rijeke Cetine i vozeći se kroz zelenilo šume dolazimo do pitomog mjesta Gata koje je zauzimalo značajnu ulogu u povijesti drevne Poljičke kneževine ili Poljičke republike.
Poljica su se prostirala između rijeka Žrnovnice i Cetine, do mora s juga, te sjeverno sve do područja iza Mosora. Poljička kneževina je postojala od 13. do 19. stoljeća, mada je prema legendi počelo Poljica već oko 1015. god. Poljica su čuvala samostalnost kroz samoupravu puka koji je birao vlast na godinu dana i bila su primjer demokratski organizirane zajednice koju je krasilo snažno jedinstvo i pravednost.
Iznad Gata se nalazi brdašce Gradac do kojega vodi lagani uspon i na kojem je smještena crkvica svetog Jure ili Jurja. Sa ovoga mjesta se pruža jedan od najveličanstvenijih pogleda u Dalmaciji koji obuhvaća kanjon Cetine koja mirnim tokom prolazi kroz impresivne klisure omiške Dinare i Mosora, pitoma sela Srednjih Poljica, Omiš sa svojim povijesnim tvrđavama i ušće Cetine, novi Omiški most , te plavi Jadran i Brač u daljini.
Na području Poljičke Republike se nalazi preko 100 povijesnih crkvica od kojih neke sežu u 9. – 10. stoljeće kao npr. sveti Petar na Priku u Omišu. Crkva svetog Jure na Gracu je arhitektonski jedna od najmanjih u Poljicima ali je zbog svoje važnosti među poljičkim pukom poznata kao “Poljička katedrala”. Smještena je na prapovijesnoj gradini koja je zajedno sa okolnim gradinama na omiškoj Dinari i Primorskoj kosi čuvala ulaz u kanjon rijeke Cetine. Crkvica je nanovo sazidana 1933. god na temeljima znatno starije crkvice, zaštićeno je kulturno dobro RH i u njoj je sačuvana apsida iz 13. stoljeća.
Stoljećima su se ispred nje okupljali mještani Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica (ukupno 12 sela ili katuna) koji bi dolazili u kolonama sa svojim predstavnicima i barjacima župa da proslave blagdan svog nebeskog zaštitnika svetog Jurja koji se slavi 23. travnja. U vrijeme Poljičke republike na Jurjevdan bi se u crkvici održala sveta misa, a nakon nje bi se birao novi veliki knez i poljička vlada ili banak na općem zboru u Podgracu u Gatima. Od ove godine je sveti Juraj proglašen za blagdan u čitavom Poljičkom dekanatu.
Možemo se zapitati zašto su malena Poljica odabrala baš svetog Jurja koji je jedan od najslavnijih kršćanskih mučenika. Poljica su bila izrazito ruralan kraj koji je cijenio svaki pedalj zemlje. Živeći od svog mukotrpnog rada na malenim poljima (zato i jesu Poljica), te suočeni s prodiranjem Osmanlija u ova područja, Poljičani oko 1500. god biraju svetog Jurja za svog nebeskog zaštitnika. Poznato je da je sveti Juraj zaštitnik domaćih životinja, zemlje, usjeva, ratara i pastira, ali i da ga se zagovara kod ratne opasnosti. Sveti Juraj je bio zaštitnik srednjovjekovnih vitezova i križara, a simbolika njegove pobjede nad zmajem je snažna i inspirativna.
Najstariji poznati pečat Poljica s likom svetog Jurja datira iz 1539. god (izvor: “Savez za Poljica“; autori: Ante Mekinić, Paula Mužinić). Ovaj pečat nosi natpis: “Sigillum s. Georgi Provinciae Poglicze”. Na starijem pečatu iz 1488. god nalazio se mladi mjesec i zvijezda Danica. Kako su slično znamenje imali Osmanlije, pretpostavlja se da je inicijator promjene pečata proslavljeni poljički knez Žarko Dražojević koji je za svoga zaštitnika odabrao sv. Jurja mučenika. Žarko Dražojević je ubijen 1508. god u turskoj zasjed kada je zbog lažne dojave pohitao da obrani Sinj. Zbog velikih zasluga u obrani Splita i zaštiti mletačke Dalmacije od Turaka, prvi je svjetovni velikaš koji je pokopan u katedrali svetog Duje u Splitu.
U novije vrijeme proslava svetog Jure se održava u prvu nedjelju nakon blagdana. Brojni Poljičani i današnji stanovnici Poljica čuvaju tradiciju i pohode svom nebeskom zaštitniku, te se podsijećaju na vrijednosti vjere, poštenja i slobode koje su davno zapisane u “Poljičkom statutu“.
Poljički statut je jedan od najvažnjih dokumenata pisan narodnim jezikom ili “poljičicom” koja je 2023. god proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom u RH. Statut je zbornik običajnog prava koji daje uvid u ekonomski i društveni život jedne od najstarijih hrvatskih knežija u srednjem vijeku (prve verzije Statuta su iz 15.-16. stoljeća). Pretpostavlja se da su prvi autori Statuta bili popovi glagoljaši koji su poznavali kanonsko i rimsko pravo. Interesantno je da se već 1080. god u znamenitom “Supertarskom kartularu” spominje etnik “Poljičanin”.
Da bi shvatili kako se birao knez u Poljicima, koji je bio stupanj jedinstva u zajednici, te način biranja demokratske vlade kroz stoljeća, vratimo se u daleku prošlost. Prostor koji zauzimaju Poljica je naseljen od prapovijesnih vremena (tragovi nastamba iz 6000-5.500 god prije Krista su nađeni u selu Podgrađe). Dijelovi ove mikro regije su bili dio Salonitanskog agra u antici, a pojedina naselja (Tugare) se spominju u prvim darovnicama hrvatskih kraljeva.
Prema legendi Poljica su osnovala tri sina bosanskog kralja ili kneza Miroslava (945-949): Tišimir, Krešimir i Elem. Od njih potječu tri plemena koje čine starosjedilačko plemstvo ili didiće. Kako za ovim prostorima posežu razni velikaši i kraljevi, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac šalje u 14. stoljeću u Poljica velikaše Jurja Dražojevića i Jurja Rajčića i od njih potječe novopridošlo plemstvo: ugarska vlastela ili ugričići.
Vlast se u Poljicima dijelila između dva plemstva: didića i ugričića. Ukoliko je Veliki knez bio izabran od plemena didića, Vojvoda poljički bio bi biran iz redova ugričića (i obratno). Ovime se pazilo na raspodjelu vlasti. Osim izbora kneza i vlade, Poljičani su samostalno birali i svoje župnike (popove glagoljaše), seoske glavare i oružnike. Izbori su bili javni i provodili su se stavljanjem kamenčića na svečane jakne koje se u Poljicima zovu kamparani. Kamparan je tradicionalni dio narodne nošnje u Dalmaciji koji se opisuje kao vrsta muškog prsluka ili gornjeg odjevnog predmeta od sukna, često s ukrasima koji se ne zatvara sprijeda.
Veliki knez iz 18. stoljeća Ivan Pavić nalaže da se detaljno opiše događaj biranja kneza. O ovome u svojim djelima pišu Alfons Pavić, Marko Mišerda, te Udruga “Savez za Poljica”(autor Davor Miličević).
Početak Poljičkog statuta nagoviješta tko je mogao biti biran za Velikog kneza da vodi poslove knežije na godinu dana.
“Prvi zakon poljički jest vazimati kneza od gospodina, ki je Gospodinu viran i Poljicem ugodan.”
Poljički statut, članak 1.
Prije biranja Velikog kneza Poljica, svako selo ili katun bi izabralo svog Malog kneza (ukupno 12). Nakon mise u nedjelju prije svetog Jure, puk bi u svakom selu sa župnikom raspravljao o prikladnim kandidatima za glavare sela (ili katunare). Dan prije svetog Jure održavale bi se mise i crkvena zvona bi naviještala blagdan u čitavim Poljicima.
Kako je Jurjevdan ujedno i vrijeme buđenja proljeća, kuće i blago bi se kitili sa cvijećem, djevojke su se također ukrašavale i umivale u cvjetoj vodi (povezanost sa praslavenskim običajima i slavljem slavenskog boga vegetacije Jarila ili Zelenog Jure), a muškarci su se na blagdansko jutro oblačili u najbolju odjeću i opasivali oružjem.
Zatim bi krenuli na zborno mjesto svog katuna gdje bi izbor započeo molitvom. Dotadašnji Mali knez bi zahvalio na dužnosti i zamolio za oprost svoje mještane. Zastavu katuna i spise bi predao župniku i započeo bi izbor novoga glavara. Kandidati bi ispred sebe stavili kamparane na koje bi svaka glava kuće stavila kamenčić. Tako bi se izabrao novi ili potvrdio stari seoski knez. Nakon izbora bi se proslavilo uz pucnjavu i zvona i održala bi se sveta misa.
Nakon izbora Malih knezova, svaki katun bi se u procesiji uputio na zborno mjesto svih Poljičana, mitski Gradac u Gatima. Dolazilo se u tri kolone: iz Gornjih, Srednjih i Donjih Poljica. U procesiji su se vijorili barjaci svih 12 poljičkih katuna i bile su praćene zvonjavom crkvenih zvona. U crkvici svetog Jure bi se održalo misno slavlje, nakon čega bi se spustili u obližnji Podgradac gdje bi plemstvo i mali knezovi sudjelovali u izboru novoga Velikog kneza i poljičke vlade ili banka. Banak su činili još: vojvoda, četiri suca i kančilir ili tajnik.
I kod izbora Velikog kneza, knez bi prvo zahvalio na godini u kojoj je služio. Kančelir bi otvorio škrinju sa spisima koji bi se pregledali. Škrinja bi se zatim predala vikaru (zamjenik biskupa u Poljicima) koji bi je opet pregledao i nakon potvrde da su svi dokumenti na broju, okončao bi se mandat Velikog kneza i banka. Knez bi zatim kleknuo i zatražio oprost za eventualno počinjene nepravedonosti tijekom svog mandata. Kleknuo bi i vojvoda i ostatak banka dok bi poljički vikar održao govor i hvalio ili kudio staru vladu. Interesantno je da je i narod mogao dati kritički osvrt na rad vlade. Nakon toga bi vikar ustvrdio: “Nemamo kneza. Poljica moraju izabrati kneza i banak!”
Ugričići i didići bi bili odvojeni u svojim taborima sa svojim Malim knezovima (izabranim ili potvrđenim tog jutra), glavarima i prokuratorima. U sredini bi ostao poljički vikar okružen popovima glagoljašima iz svakog sela, čuvajući škrinju i poljički barjak. Kandidati predloženi za Velikog kneza su trebali biti po volji i vlasteli i didićima. Tek kad bi se postigla suglasnost obiju strana, predložila bi se najmanje dva kandidata koji bi podastrli svoje svečane jakne i izbor je mogao započeti. Kao i kod biranja Malog kneza, glasovalo se sa kamenčićima tako da onaj koji bira daje svoj glas polaganjem kamenčića na kamparan svog kandidata.
Zapisan je točan redosljed sela kako se glasovalo. Prvo je glasovao Dolac Donji, a najzadnje selo Duće. Poljednji su glasovali kandidati za Velikog kneza i to tako da bi križajući ruke jedan drugome dali svoj kamenčić. Zatim bi se pobrojali kamenčići i vikar bi uzviknuo: “Imamo Velikog kneza Poljica!” Izbor bi se proslavio pucnjavom i zvonjavom te bi vikar predao novom knezu škrinjicu sa spisima.
Iza izbora kneza slijedio je izbor Vojvode na isti način. Kada je knez bio iz redova didića, vojvoda bi se birao iz redova ugričića (i obratno). Vojvoda se također birao konsenzusom obje strane. Nakon izbora bi preuzeo poljički barjak, te bi stao uz kneza. Nije bilo moguće da se netko sam kandidira. Nakon Vojvode bi se među preostalih 10 Malih knezova birali suci (tri iz redova didića i jedan iz redova vlastele ili ugričića). Također se birao i kančelir koji nije mogao biti iz plemstva iz kojega je vikar (poljički biskup).
Novoizabranom kančeliru Veliki knez predaje škrinju i pečat poljičke vlade. Na kraju se birao čauš (glasnik) i ostali službenici kako bi se kompletirala poljička vlada. Osim vlade (banka), izabrani Mali knezovi činili su Poljički stol.
Kako Veliki knez ne može istovremeno istovremeno biti glavar svog sela, za Malog kneza njegovog katuna se bira onaj koji mu je bio najbliži po broju glasova. Veliki knez bi dodatno iz svog katuna birao svog glasnika, osobnog kančelira i nekoliko momaka stražara. Nakon odabira bi se svi ponovi zaputili na brdo Gradac, u crkvicu svetog Jure gdje bi se Veliki knez zakleo na vjernost puku i Bogu, a svetu misu bi predvodio župnik iz njegovog sela. Poslije se išlo u kuću kneza gdje bi se proslavio izbor. Uz kuću kneza bi se postavio visoki jablan koji bi označavao centar Poljica u slijedećih godinu dana. Veliki knez je bio obavezan tri puta godišnje obići Poljica sa svojom vladom, pravedno suditi, te dijeliti pravdu.
Koliko su se Poljica uzdala u zagovor svetog Jurja ukazuje činjenica da u Poljicima postoji još nekoliko crkvica posvećenih istom svecu. Osim Jurjevdana, slavila se sedmina (30. travnja) kada se hodočastilo u ostale crkvice (npr. iznad Podstrane). Početkom srpnja se hodočastilo na jedan od strimih vrhova Mosora – Kozik, gdje se nalazi kapelica svetog Jure i križ podignut u čast pobjede nad Turcima u Sinju 1715. god.
Iz daleke i slavne prošlosti se vraćamo u sadašnjost, u nedjelju 26. travnja 2026. Brojne Poljičanke i Poljičani su se ponovo okupili na brdu Gradac pod barjakom svetog Jurja, nastavljajući stoljetnu tradiciju svojih predaka koji su časno čuvali i hrabro branili svoj dom i svoju domovinu. Misno slavlje su predvodili lokalni poljički župnici koji nastavljaju tradiciju narodnih popova glagoljaša, uz sudjelovanje Poljičkog vikara don Mate Čulića.
U nadahnutoj propovijedi smo slušali o snazi ljubavi i vjere koja je čuvala ovaj puk stoljećima na surovom mosorskom kamenjaru, o vrijednosti duha slobode koja je sastavni dio poljičkoga bića i o temeljnim vrijednostima “Poljičkog statuta” koji je uvijek štitio slabe i cijenio život sviju. U samoj srži Statuta su sadržane humanističke i kršćanske vrijednosti. Jer naši stari su znali da nema dobrog života bez pravednosti, bez vjere u opće dobro, bez zajedništva i sloge. I zato su svoje zakonike i svoj dan započimali s uzrečicom: “U ime Isukrstovo.”
Iako Poljica nikada kroz povijest nisu imala ni zemaljska blaga ni palače, bila su mjesto urednog i pravednog života. Mi, današnji Poljičani i Poljičanke smo baštinili jedinstveno blago, ne samo u prostoru, nego i u zapisanoj riječi. Kada bi svijet nastavio živjeti po pravilima “Poljičkog statuta” o kojem se malo govori u javnosti, bio bi zasigurno ljepše, sigurnije i sretnije mjesto.
I zato dođite u Poljica! Popnite se na mitski Gradac, divite se veličanstvenom pogledu na kanjon Cetine, mirišite vrijesak i kadulju sa planine Mosor, osjetite lahor s rijeke koja je stoljećima hranila i branila Poljica. Oživite prošlost Poljica u jedinstvenom “Muzeju Poljica” u Gatima i u “Zavičajnoj kući Gornjih Poljica“u Rudinama, upijajte autentične priče oživljene kroz zanimljivi storytelling vrsnih lokalnih interpretatorica kulturne baštine, a možete naučiti drevno pismo poljičicu u “Muzeju grada Omiša“. Poljica su tu bila vjekovima prije nas i biti će vjekovima poslije nas. Ako već niste, otkrijte ovu jedinstvenu priču u samom srcu Dalmacije.
